ZNANOST

SCIENCE

 

Početna stranica/Home page (in Croatian, link for version in English)

 

Popis objavljenih radova/List of my published works

 

Last updated/Osvježeno:

15th November 2008.

15. studenog 2008.

 

j0199549

WAVELET ANALYSIS

Under construction

Izrađuje se

VALIĆNA ANALIZA 

 

j0199727

ROBOT VISION

Under construction

Izrađuje se

ROBOTSKI VID

       

 

j0240695

ASBESTOSIS, TELEMEDICINE AND APPLICATIONS

Under construction

Izrađuje se

AZBESTOZA, TELEMEDICINA I PRIMJENE  

 

j0252349

NANOTECHNOLOGY

Under construction

Izrađuje se

NANOTEHNOLOGIJA

 

 

 

j0199549

PRACTICAL AND THEORETICAL VIEW ON HIGHER DIMENSIONS

Under construction

Izrađuje se

PRAKTIČNI I TEORIJSKI POGLED NA VIŠE DIMENZIJE

 

 

j0187423

TRUE VALUES – SOCIAL, ECONOMIC, PHILOSOPHY, ETC. WHERE DO HUMAN CIVILISATION GO?

Under construction

Izrađuje se

PRAVE VRIJEDNOSTI – DRUŠTVENE, EKONOMSKE, FILOZOFSKE, ITD. GDJE IDE LJUDSKA CIVILIZACIJA?

Što je cilj obrazovanja?

 

j0195384PRIJEDLOG PROJEKTA (Project proposal): Utjecaj novih tehnologija na sigurnost u pomorstvu i djelovanje u kriznim situacijama (Impact of new technologies to safety and emergency actions  in marine)

 

 

 

 

j0199549

WAVELET ANALYSIS

Under construction

Izrađuje se

VALIĆNA ANALIZA 

 

Prihvatljiv postupak analize signala u vremensko-frekvencijskom području je valićna (eng. wavelet) analiza. Primjenjuje se uspješno u mnogim područjima pa i u digitalnoj obradi slike. Koristi se za uklanjanje šuma iz signala, prepoznavanje sastavnica signala, razlučivanje detalja, sažimanje, kodiranje, i dr.

Valićna analiza se pokazala uspješnom u obradi mnogih primjera jednodimenzionalnih i dvodimenzionalnih podataka i signala. Područje primjene stalno se širi. Jedno od važnih područja je primjena valićne analize biomedicinskih signala s obzirom na njihovu osjetljivost. Ovo je područje i dalje puno problema i izazova koji se mogu rješavati s pomoću valića. Stalan napredak na polju valićne analize omogućuje stalno sve bolja i pouzdanija rješenja raznih biomedicinskih problema.

Sam naziv wavelet, koji se ponegdje prevodi s nazivom valić dolazi iz engleskog "wave", što znači val. Naziv valić je odabran kao slikovit prikaz onog što wavelet jest. Općenito, valić je valna forma ograničenog trajanja, koja ima srednju vrijednost 0. To znači, kod npr. električne struje, da ne može opisivati pojave s istosmjernom komponentom, nego samo izmjenične signale. Iako postoje i mogu se konstruirati valići s analitičkim opisom, većina upotrebljivih valića je opisana jedino numerički.

 

     Izvorni signal                                     sastavni sinusni valovi

 

a)

 

          Izvorni signal                                               sastavni valići

 

b)

 

Slika 1: Grafička usporedba procesa Fourierove (a) i valićne (b) analize

 

Očito je da valića može biti mnogo, ali je problem naći onaj valić koji će biti koristan za određenu primjenu. S teorijskog stajališta, valići se mogu koristiti za karakterizaciju velikih skupova matematičkih funkcija te u proučavanju operatora povezanih s parcijalnim diferencijalnim jednadžbama. S praktičnog stajališta, valići se koriste u nekoliko polja numeričke analize.

 

 

a)

 

b)

 

Slika 2: a) Sinusni valni oblik frekvencije 1 Hz, prikaz jednog perioda, b) ista sinusna funkcija u frekvencijskom području

 

Valićna transformacija je rastav signala na skup osnovnih funkcija dobijenih dilatacijama i pomacima jedinstvene funkcije, valićnog prototipa. Dakle, valićna analiza se vrši tako da se osnovni ("mother") valić translatira i skalira. Često se uspoređuje s Fourierovom transformacijom, koja je rastav na sinusne funkcije dilatirane u vremenu. Najznačajnija razlika između valićne i Fourierove transformacije je u tome da se osnovne funkcije translatiraju u vremenu i "nadopunjuju" s visokim frekvencijama kod Fourierove transformacije, dok kod valićne osnovne funkcije imaju frekvencijski ovisnu širinu. To daje valićnoj transformaciji sposobnost povećavanja (eng. zoom in) promatranog fenomena, koji obično kratko traje, a to je ujedno i najvažnija prednost valićne transformacije. Glavni nedostatak je složenost opisa valićne funkcije, koji otežava proračun. Drugim riječima, osnovne funkcije u valićnoj transformaciji lokalizirane su u vremenu, dok kod Fouriereve nisu.

Da se shvati što se želi postići valićnom analizom, potrebno je sagledati što se dobija analizom u vremenskom i frekvencijskom području. Ako se uzme za primjer sinusni val (slika 2a.), gotovo u svakoj točki funkcija ima drugi iznos. Da se odredi frekvencija tog signala, potrebno je izmjeriti period, te uzeti recipročnu vrijednost. Frekvencija iznosi 1 Hz, kada je period 1 s. Fourierovom analizom u frekvencijskom području, dobija se da se signal sastoji samo od jedne frekvencijske komponente (slika 2b.), i to one na 1 Hz, koja je amplitude 1.

Problem je što u frekvencijsko-amplitudnoj domeni nema podatka o vremenu. To nije problem za sinusni signal sa slike 2a. To općenito nije problem kod stacionarnih signala. Međutim, kad je signal nestacionaran, tj. kad neke frekvencijske komponente postoje u jednom vremenskom intervalu, a u drugom ne postoje, onda se u frekvencijsko-amplitudnoj domeni vide sve frekvencijske komponente, ali se ne zna kad se one javljaju. Tada se može koristiti valićna analiza. Prije nje je izmišljena varijante Fourierove transformacije, STFT (eng. short-time Fourier transform), koja se pokazala vrlo ovisna o veličini prozora (Heisenbergovo načelo neodređenosti), tj. trebalo bi znati koja veličina odgovara da bi se postigli najbolji rezultati, a onda signal i ne može biti nepoznat, tj. analiza gubi smisao. Kako bi se još bolje ilustrirala valićna transformacija, poželjno je rezultat prikazati u tro-dimenzionalnom grafu, gdje su osi frekvencija, vrijeme i amplituda. Očito je da će se jasno vidjeti u kojem vremenu je koja frekvencijska komponenta najizraženija.

Postoje dva ekstremna slučaja koji služe kao primjeri vremensko-frekvencijske analize:

-          kada je analizirana Diracova delta funkcija y(t) = d(t), tada je vremenska rezolucija najbolja, tj. točno je određeno bez pogreške vrijeme kad se ostvaruje amplituda, ali nema frekvencijske rezolucije i

-          kada je analizirana funkcija y(t) = 1, gdje je izvrsna frekvencijska rezolucija, ali nema podataka o vremenu.

 

VIŠE O OVOME NA OVOJ STRANICI

Primjena valića u robotskom vidu (Wavelet Applications in Robot Vision) (in Croatian)Presentation/prezentacija.

Valićno otkrivanje rubova (off-line, on-line verzije) /Wavelet edge detection – including wavelet details and gradient of wavelet approximation method

MRA detekcija kretnji s razlikom kvadrata aprkosimacije (off-line, on-line vezija)/MRA Motion segmentation with difference of aproximation squares

Vujović-Šoda metoda otkrivanja kretnji, segmentacija kretnje s pomoću WT (off-line, on-line verzija) / Vujović-Šoda method for motion detection, motion segmentation with WT.

ZANIMLJVI LINKOVI:

Robi Polikar, izvrsna stranica sa predavanjima koja predočavaju valiće na posve razumljiv način. Također su prikazane i zabilješke s njegovih predavanja, kao npr. iz kolegija Digitalna obrada signala.

WAVELET TEMPORAL COMPRESSION FOR VIDEO AND COMPUTER VISION APPLICATIONS / SAŽIMANJE VALIĆIMA ZA PRIMJENU U VIDEU I RAČUNALNOM VIDU

Heisenbergovo načelo neodređenosti jedno je od fundamentalnih načela na kojima je sazdana suvremena znanost. Iako dolazi iz proučavanja dualne prirode čestica, vrijedi i u teoriji valića. U načelu, Heisenberg je pokazao da iako ne postoji nikakvo ograničenje točnosti određivanja bilo impulsa, bilo položaja, postoji načelna granica točnosti s kojom se mogu odrediti impuls i položaj istovremeno, tj. za istu valnu funkciju. Množenjem neodređenosti impulsa, Dp, i neodređenosti položaja, Dx, dobija se procjena reda veličine:

  

DxDp ³                                                            (A.6)

 

Međutim, značajnija je relacija koja povezuje neodređenost frekvencije i vremena, jer valići analiziraju signal u vremensko-frekvencijskoj domeni. Označi li se s f (t) neka kompleksna ili realna amplituda nekog fizičkog procesa, npr. amplituda elektromagnetskog vala u zadanoj prostornoj točki u proizvoljnom vremenu t, tada se njen rastav izražava Fourierovim integralom:

 

                                                     (A.7)

 

gdje je:

                                               (A.8)

 

Ako je g(w) u (A.7) velika u okolini točke w = w0, može se kazati da je frekvencija vrlo dobro određena. S druge strane, ako je f(t) velika samo u nekom malenom intervalu oko vremena t = t0 (oštar impuls), onda će frekvencija biti vrlo loše određena. Funkcija g(w) zadana s (A.8), bit će različita od nule preko velikog područja frekvencija. Vrijeme, t, kada se neki fizički proces događa, te frekvencija, w, koja je u svezi s procesom, ne mogu se, dakle, odrediti s proizvoljnom točnošću, tj. može se zaključiti da su neodređenost Dw u frekvenciji i neodređenost Dt u vremenu povezani relacijom:

 

  Dw×Dt ³                                                          (A.9)

 

 

Slika A.1: Uzorkovanje kontinuirane valićne transformacije - na visokim frekvencijama postoji više uzoraka koji vode na manji vremenski interval. To znači da se visokofrekvencijska komponenta može bolje lokalizirati u vremenu, a niskofrekvencijska komponenta u frekvenciji

 

Iako se ponašaju kao valovi, valići su lokalizirani u vremensko-frekvencijskoj domeni. Iz principa neodređenosti slijedi da se primjenom valića s više rezolucija može dobiti dobru vremensku rezoluciju kada je loša frekvencijska rezolucija na visokim frekvencijama ili na niskom frekvencijama dobru frekvencijsku rezoluciju i lošu vremensku. Drugim riječima, ne može se imati dobra i vremenska i frekvencijska rezolucija, nego se po potrebi treba razmjenjivati poboljšanje jedne s pogoršanjem druge. Upravo se to čini multirezolucijskom analizom (MRA) valićima.

Ravnina sa slike A.2 je podijeljena na pravokutnike. Svaki pravokutnik odgovara vrijednosti valićne transformacije u vremensko-frekvencijskoj ravnini. Svaki pravokutnik ima neku površinu različitu od nule, što znači da vrijednost određene točke u ravnini ne može biti poznata, tj. sve točke u ravnini koje padaju u isti pravokutnik su predstavljene jednom vrijednošću valićne transformacije (načelo neodređenosti u praksi). Kod npr. STFT to nije slučaj. Iako se isto dobija vremensko-frekvencijska interpretacija, pravokutnici su u svim dijelovima ravnine jednaki. To otežava analizu signala, te dovodi do pogreški. Razlog zašto je valićna analiza vrlo popularna i pouzdana je baš u prozoru koji se koristi. U valićnoj analizi se koriste prozori različitih duljina za različite frekvencije. Kad se analiziraju visoke frekvencije, koristi se uži prozor zbog bolje vremenske rezolucije. Pri analizi niskih frekvencija (vidi sliku A.2) koristi se širi prozor zbog bolje frekvencijske rezolucije. Ovo funkcionira dobro ako se analizira sporo varirajući signal s povremenim kratkim visokofrekvencijskim šiljcima. I uz to i dalje vrijedi Heisenbergovo načelo.

 

 

 

       a)                                                                             b)

 

Slika A.2: Veličina prozora (područje u kojem je amplituda jednaka):

a)      STFT - jednaki prozori za frekvenciju i vrijeme za visoko i niskofrekvencijske komponente daje slabiju razlučivost vremena na visokim frekvencijama i frekvencije na niskim frekvencijama,

b)      multirezolucijska valićna analiza - na višim frekvencijama se bolje određuje vrijeme, što je karakterizirano visokim pravokutnicima, a na niskim frekvencijama frekvencija, što je karakterizirano raširenim pravokutnicima

 

WAVELET TEMPORAL COMPRESSION FOR VIDEO AND COMPUTER VISION APPLICATIONS

SAŽIMANJE VALIĆIMA ZA PRIMJENU U VIDEU I RAČUNALNOM VIDU

 

Wavelet temporal compression property can be used in slowly-varying applications, where time of execution does not play vital role (surveillance of industry systems, engines, hulls, off-line analysis, compression of video, etc).

Može se koristiti kod dugotrajnih procesa, gdje vrijeme ne igra značajnu ulogu (nadzorni sustavi u industriji, nadzor motora, konstrukcija, off-line analizu, sažimanje video zapisa, itd).

 

 

Fig.1. Separate 3-D decomposition (3-D rastav)

 

 

Fig. 2. Temporal compression leads to less oscillations in spatial localisation (Vremensko sažimanje vodi na manje oscilacije u prostornoj lokalizaciji)

 

 

 

 

j0199727

ROBOT VISION

Under construction

Izrađuje se

ROBOTSKI VID

       

 

Problem kretnji razmatran sa slike

Sustav za daljinsko djelovanje

Primjena valića u robotskom vidu (Wavelet Applications in Robot Vision) (in Croatian)Presentation/prezentacija.

Valićno otkrivanje rubova (off-line, on-line verzije) /Wavelet edge detection – including wavelet details and gradient of wavelet approximation method

MRA detekcija kretnji s razlikom kvadrata aprkosimacije (off-line, on-line vezija)/MRA Motion segmentation with difference of aproximation squares

Vujović-Šoda metoda otkrivanja kretnji, segmentacija kretnje s pomoću WT (off-line, on-line verzija) / Vujović-Šoda method for motion detection, motion segmentation with WT.

 

ZANIMLJVI LINKOVI

 

 

 

j0240695

ASBESTOSIS, TELEMEDICINE AND APPLICATIONS

Under construction

Izrađuje se

AZBESTOZA, TELEMEDICINA I PRIMJENE  

 

Azbestoza je bolest koja nastaje kao reakcija organizma na udahnuta i nakupljena vlakna azbesta, a povezana je s povećanim rizikom nastanka raka pluća i poplućice. Glavna joj je karakteristika smanjeni kapacitet pluća, što otežava disanje. Samo pogoršanje bolesti dovodi do gušenja, jer je sve manje plućnog tkiva sposobnog za obavljanje dišne funkcije. Azbest iritira plućno tkivo i time pospješuje razne druge upalne i karcinogene procese, koji su često uzrok smrti prije nego sama kontaminacija većeg dijela pluća azbestom. Njenim ranim dijagnosticiranjem pacijent se udaljuje iz kontaminiranog područja ili u slučaju profesionalne azbestoze s radnog mjesta na kojem je u kontaktu s azbestom. Ako se to učini u ranom stadiju bolesti, usporava se njen razvitak, a ponekad i zaustavlja, ali dio pluća onesposobljen za normalan rad nikad se ne oporavlja.

Azbestoza se teško dijagnosticira, proces samog dijagnosticiranja dugo traje, te se bolest najčešće otkriva autopsijom nakon smrti. Jedini do sada pouzdani način dijagnosticiranja azbestoze je bio histopatološki test, koji se sastoji od uzimanja uzoraka plućnog tkiva. Zbog svoje agresivnosti i opasnosti za pacijenta, taj test nije obavezan. Alternativno, koriste se drugi putevi dijagnostike (vidi sliku 3.1), koji uključuju RTG (rendgen), CT (kompjutoriziranu tomografiju), HRCT (visokorezolucijska CT).

Brzim otkrivanjem bolesti mogu se produžiti i spasiti ljudski životi. Ta činjenica opravdava uporabu novih tehnologija, te novih komunikacijskih mogućnosti.

Ljudi mogu biti izloženi azbestu profesionalno i neprofesionalno. Oni koji su azbestu izloženi profesionalno rade u azbestnoj industriji ili koriste azbestne proizvode na svom radnom mjestu (npr. vatrogasci).

Neprofesionalno ljudi su izloženi azbestu:

-          vicinalno (živeći u blizini pogona za proizvodnju i preradu),

-          domicilno (zbog međuobiteljskih odnosa s osobama koje rade u azbestnoj industriji),

-          urbano, te

-          endemski.

Neprofesionalna izloženost je posebno pogubna kod ljudi koji su azbestu izloženi minimalno, ali tijekom cijeloga života. Pacijenti čiji su nalazi i rendgenske slike proučavani u ovom radu, uposlenici su današnjeg Plobesta d.d. (prije poznat kao "Azbest"). Poznavajući reljef i ružu vjetrova u području ušća Neretve, može se zaključiti da su posebno ugroženi stanovnici u smjeru predominantnih vjetrova, tj. naselja u smjeru neretvanske doline.

Ne postoji dijagnostička razlika između profesionalne i neprofesionalne azbestoze, nego samo pravna. Profesionalno izloženi podliježu redovnom pregledu svake dvije godine, dok ostala populacija nema organizirane preglede, što otežava ili čak onemogućuje dijagnosticiranje (teško se posumlja na azbestozu). Azbest je povezan i s povećanom mogućnošću pojave zloćudnih tumora raka grla, pluća i poplućnice u izravno izloženih radnika, kao i u općoj populaciji smještenoj u zoni moguće kontaminacije okoliša azbestom.

 

 

3.1. Dijagnostika bolesti i mogućnosti primjene računala

 

Liječnici svoje zaključke donose po simptomima i nalazima, te analizom mogućih uzroka bolesti. Sam proces zaključivanja nije, u načelu, algoritmiziran. Međutim, analizom razloga, simptoma, uzroka i subjektivnih zaključaka različitih liječnika-specijalista, može se za pojedine bolesti doći do algoritma. Slika 3.1 prikazuje takav algoritam za dijagnostiku profesionalne azbestoze [37].

 

 Slika 3.1: Algoritam procesa utvrđivanja profesionalne azbestoze (A - dokazana azbestoza, B - ne radi se o azbestozi, ali su moguće iznimke, C - isključena azbestoza)

 

Polazna točka algoritma je pacijent. Već tu je moguća pomoć računala, jer nije jednako vjerojatno da će svi pacijenti dobiti azbestozu, nego samo oni koji su mogli doći u dodir s azbestom. Ljudi nisu svjesni svoje izloženosti azbestu. Prije nego je utvrđena štetnost azbesta, azbest se koristio u izradi kuća, a čestice azbesta može donijeti i vjetar iz tvornice udaljene desecima kilometara. To otežava dijagnostiku kod osoba koje nisu profesionalno izložene azbestu. Neka je osoba mogla biti izložena azbestu u bilo kojem dijelu svog života, pa se pri dijagnostici ne smije uzeti u obzir samo trenutno stanovanje i posao, nego i tijekom cijelog života. Opis cijelog radnog vijeka je radna anamneza.

Prvi korak u dijagnozi bolesti je pozitivna radna anamneza. Ako ona nije pozitivna, nije moguće postojanje profesionalne azbestoze. Naravno, to ne isključuje postojanje azbestoze uzrokovane kontaminacijom iz okoliša.

Rendgenogram pluća je korak algoritma u kojem je primjena telemedicine financijski opravdana. U ugroženom području se mogu praviti rendgenske slike pluća, a da nema dovoljan broj stručnjaka (potrebna su tri neovisna) koji mogu tu sliku očitati po standardima ILO  (International Labour Organization) klasifikacije. Stoga se slike šalju u veće centre. Uključenjem telemedicine, slike bi se prenosile digitalnim putem, a brzina prenošenja je neusporedivo veća (sada se to radi cestovnim prometom). Osim toga, stučnjaci ne bi morali biti iz najbližih mjesta, nego bi mogli biti po izboru, bez obzira na njihovu udaljenost. Odgovor bi se mogao poslati preko obične elektroničke pošte (uz određenu zaštitu), kao i sama slika. Odgovor može biti samo šifra po ILO klasifikaciji, koja obuhvaća kvalitetu tehnike, sjenu, oblik i veličinu, te pleuralne abnormalnosti.

Kompjutorizirana tomografija pluća i histopatološki nalaz pluća su jako značajne karike u dijagnozi, ali se dugo čeka na njih. Posebno je važno istaknuti mogućnost izrade sustava za analizu histopatološkog nalaza. Naime, nakon transbronhalne biopsije pluća (preko bronha se iglom izvlači uzorak tkiva i onda analizira), patohistološki preparat se snimi pomoću mikroskopa i kamere, a dobivena slika se može slati na očitanje stručnjaku po izboru, koji na temelju slike analizira da li postoji fibroza plućnog intersticija (međustanični prostor, vezivno tkivo, omogućuje razmjenu plinova). Kompjutorizirana tomografija pluća omogućuje rendgenolozima bolju kvalitetu slike iz više kutova. Histopatološki nalaz može se izvoditi poslije radiografije pluća kako bi se definitivno potvrdio ili opovrgao radiografski nalaz. Ako osoba ima sjene na rendgenskoj slici pluća, azbestoza se također može potvrditi histopatološki, ali se to u praksi ne radi da se pacijentu ne bi naškodilo, nego se mjere funkcije disanja i kapacitet na ugljik-monoksid. Ako ti nalazi potvrđuju mogućnost azbestoze, ide se na diferencijalni dijagnostički postupak. Alternativno, nakon kompjutorizirane tomografije, može se raditi visokorezolucijska kompjutorizirana tomografija pluća, te s tim nalazom ući u diferencijalni dijagnostički postupak.

Diferencijalno dijagnostički postupak isključuje druge bolesti koje mogu dati istu patohistološku sliku. Zato je pri toj, konačnoj, fazi dijagnostike važno imati mišljenje drugih stručnjaka (pulmologa), što je moguće telemedicinskim tehnologijama.

Kad se izradi rendgenska slika i skenira, ulazi u elektroničko računalo u digitaliziranom obliku, te se s njom mogu vršiti daljnje obrade.

 

3.2. Rendgenska slika pluća

 

Da bi se rendgenska slika mogla iskoristiti u dijagnostici potebna su tri neovisna medicinska eksperta koja su obučena za prepoznavanje ILO klasifikacije. ILO klasifikacija propisuje oznake i karakteristike za različite anomalije na rendgenskoj slici pluća. Anomalije se primjećuju kao sjene.

Za klasifikaciju kod pneumokonioza koristi se ILO klasifikacija. Pneumokonioze su zajedničko ime za bolesti nastale taloženjem neke tvari u plućima, kao npr. silikoza za taloženje silicijske prašine ili npr. azbestoza za taloženje vlakana azbesta.

Ono što je prvo uočljivo kad se usporedi više rendgenskih slika iz različitih izvora, jest to da one mogu biti različite tehničke kvalitete. Ako je kvaliteta tehnike dobra, onda slika ima oznaku 1. Za prihvatljivu kvalitetu, za sliku bez defekata koji bi mogli ometati klasificiranje, oznaka je 2. Za lošu sliku, s defektima, ali još uvijek upotrebljivu, oznaka je 3. Za neprihvatljivu kvalitetu tehnike ocjena je 4.

 

 

a)                                                                                                                                                               b)

 

Slika 3.2: ILO klasifikacija skenirane slike: a) ILO 0/0, b) ILO 3/3, t/t.

 

 

Kod promjena plućnog parenhima (tkiva), potrebno je voditi se s tri pitanja:

1.      što se vidi?

2.      koliko se vidi?

3.      gdje se to vidi?

Praćenjem odgovora na ta tri pitanja dolazi se jednostavno do klasifikacije promjena. Ta tri pitanja nisu tako jednostavna. Naime, kada neki radiolog objašnjava kako čita neku sliku, vodi se svojim iskustvom i intuicijom, jednako kao i znanjem. Tako nastaju intra- i inter-observerske greške. U praksi se susreću slučajevi kad jedan te isti radiolog čita istu sliku različito u više navrata. To je intraobserverska pogreška. ILO klasifikacija zbog tog razloga nalaže da se u obzir uzimaju tri neovisna čitača (radiologa) iste slike. U praksi se često događa da se ta očitanja ne podudaraju. To je interobserverska pogreška. Zato se uzima srednja vrijednost tih očitanja kao ispravna. Naravno, to je stvar dogovora, jer uzimanje srednje vrijednosti ne znači da je takva stvarna situacija u pacijenta. Općenito, problem očitanja rendgenskih slika je subjektivan problem, uzrokovan psihološkim čimbenicima u čovjeku koji očitava sliku, kao i njegovim stanjem vida. Baš zbog potrebe za objektivnim očitavanjem slike, uvedena je ILO klasifikacija i set filmova za usporedbu. Daljnji razvoj kompjutorske pomoći u medicini trebao bi dovesti do načina da se kompjutorski može nedvojbeno ustanoviti kolika je stvarna ILO klasifikacija.

Što se vidi? To je prvo pitanje na koje treba odgovoriti. Odgovor može biti male ili velike sjene. Ako su sjene velike, tada je riječ o tumorima ili nekim drugim poremećajima koji nisu povezani s pneumokoniozama. Ako je riječ o malim sjenama, tada se gleda kojeg su oblika te sjene (okrugle p, q i r, a nepravilne s, t i u, vidi Tablicu 3.1). Okrugli oblik je uobičajen kod npr. silikoze, a nepravilni kod azbestoze. Ako prevladava samo jedan oblik i veličina koriste se dva ista znaka, npr. s/s. U suprotnom je prvi znak dominirajući oblik i veličina, a drugi znak označava prisutnost drugog oblika i velične, npr. s/t.

 

  Tablica 3.1: Označavanje sjene kod parenhimatozne abnormalnosti

                                                                                                                                   

Drugo pitanje na koje treba odgovoriti je koliko se sjena vidi. To se naziva prožetost. Kategorije prožetosti su: 0/-, 0/0, 0/1, 1/0, 1/1, 1/2, 2/1, 2/2, 2/3, 3/2, 3/3, 3/+. Kategorija 0 znači odsutnost sjena ili intenzitet manji od donje granice kategorije 1. Ako je odsutnost malih sjena izrazito očita, tad se to kategorizira kao 0/-. Kategorija 0/0 je ona gdje nema malih sjena, ali se čini da bi moglo postojati nekoliko ili postoji jako mali broj malih sjena. Kod kategorije 0/1 prožetost je 0, ali se ozbiljno razmatra kategorija 1. Za priznavanje npr. profesionalne azbestoze danas se smatra potrebnim 1/0 ili veća kategorija prožetosti.

Treće pitanje na koje treba odgovoriti je gdje se nalaze promjene, tj. kolika je njihova raširenost. U načelu, promjene počinju u donjim djelovima pluća (lijevo dolje, desno dolje – oznake LL, RL iz eng. left low, right low), pa se šire prema središnjim (sredina lijevo i desno – oznake LM, RM, eng. M - middle) i gornjim djelovima (oznake LU, RU, eng. U - up). Naravno, postoje u praksi slučajevi gdje promjene postoje samo gore ili samo po sredini. Zato je važno naglasiti gdje se one nalaze.

Osim promjena na samim plućima, može doći i/ili do promjena kod pleure (plućna ovojnica), tj. do pleuralnih zadebljanja (pt). Ako nema promjena, to se označava s 0. Za promjene do jedne četvrtine duljine pluća, oznaka je 1, do jedne polovine 2, te za promjene preko pola duljine pluća oznaka je 3. Širina tih promjena označava se s a ako je do 5 mm, b ako je od 5 do 10 mm i sa c za širinu veću od 10 mm.

Postoje i dodatni simboli koji označavaju promjene koje nemaju veze s pneumokoniozama.

 

3.3. Digitalna radiografija pluća

 

Danas se u svijetu digitalna računala u medicini sve šire primjenjuju. Područje prikazivanja medicinskih slika znatno je napredovalo u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća zahvaljujući multimedijalnim komunikacijskim sustavima i računalnim mrežama. U tom smislu, digitalna radiografija (DR) je ogroman iskorak u potencijalnom minimiziranju potrebnih koraka prije nego što slika postane dostupna za prikazivanje i dijagnostiku. Da bi se potpuno iskoristile mogućnosti DR-a, mora se integrirati u tzv. PACS (Picture Archive and Communication System – Sustav za pohranu i komunikacije slikama). PACS je sustav za integraciju mnogih klasa grafičkih kompjutorskih sustava povezanih različitim mrežama. Ti kompjutorski sustavi uključuju uređaje za radiološke slike, razna sučelja, kontrolere s bazama podataka, servere za pohranu podataka i radne stanice za prikazivanje slika. Ove komponente su upravljane s PACS programskom podrškom. PACS i teleradiološki sustavi igraju različitu ulogu u zdravstvenom sustavu, ali rabe dosta zajedničkih tehnologija, poput DR-a.

Najobičniji detektor X-zraka je film. Rendgenski film se obično postavlja u sendvič između dva fluorescentna ekrana. Drugi tip detektora X-zraka je pojačivač slika. X-zrake se apsorbiraju na ulaznom ekranu dajući svjetlosnu energiju koja iz fotokatode oslobađa elektrone. Ti elektroni se potom ubrzavaju do izlaznog fosfornog ekrana, gdje udaraju s visokim energijama stvarajući na ekranu svjetlost, a ona se vidi video ili filmskom kamerom. Treći tip detektora X-zraka je digitalni, tj. fotostimulativni fosforni detektor. Kod njega se pohranjuje oko pola apsorbirane energije u metastabilna stanja, koja se kasnije čitaju laserskim skeniranjem. Trenutno je dostupno ili u razvoju nekoliko tipova digitalnih detektora X-zraka. Neki od njih su i selenske ploče, CCD kamere s fluoroscentnim materijalom, paneli s amorfnim silicijem i dr.

Digitalnom radiografijom pluća uklanjaju se najveći izvori pogreške pri upotrebi računala u dijagnostici, obradi ili analizi. Naime, najveći problem je što vjernije prikazati u digitalnom obliku izvorni nalaz, tj. izbjeći gubitke pretvorbe podataka što ih sadrži rendgenski film u digitalni format. Ti gubici najviše nastaju prilikom skeniranja filma. Ne samo što je teško izvršiti skeniranje, nego i rezultati skeniranja variraju ovisno o kvaliteti skenera (potreban je skener s dvije žarulje najmanje A3 formata, a oni su rijetki i skupi), kvaliteti filma, kvaliteti rendgenskog  aparata, kvaliteti snopa, dimenzija, položaja pacijenta prilikom snimanja, o količini zraka u plućima, kao i o drugim anomalijama. Izravnom digitalnom radigrafijom, kod koje se ne vrši skeniranje, nego računalo izravno broji nekim od senzora čestice koje udaraju na detektore, moguće je postići visoku kvalitetu slike uz minimalne pogreške. Nažalost, takvi detektori nisu česti u praksi pa se najčešće treba osloniti na rendgenski film.

 

VIŠE O OVOME NA OVOJ STRANICI

ZANIMLJVI LINKOVI

 

 

j0252349

NANOTECHNOLOGY

Under construction

Izrađuje se

NANOTEHNOLOGIJA

 

 

Objedinujući različite definicije može se prihvatiti za dovoljno dobru definicija: Nanotehnologija je skup aktivnosti gradnje i drugih djelovanja na strukturama kojima se dimenzije izražavaju u nanometrima. Uobičajeno se pod nanotehnologijom podrazumijevaju djelatnosti ispod 100 [nm]. Atom vodika je velik 0,1 [nm], a DNA 25 [nm].

Nova i razlikovna svojstva i funkcije primjećuju se na kritičnoj skali dužine tipično ispod 100 nanometara pa je stoga ona izabrana za gornju granicu nanotehnologije. Istraživanje i razvoj nanotehnologije uključuje kontroliranu manipulaciju nanoskopskim strukturama i njihovu integraciju u veće komponente materijala, sustave i arhitekture.

Izraz nanotehnologija ponekad se miješa sa pojmom molekularne nanotehnologije, napredne teorijske grane nanotehnologije, koja se bavi proizvodnjom nanosustava. Molekularna nanotehnologija izrađivala bi precizne strukture koristeći mehanosintezu.

Karakteristika nanotehnologije je da sačinjava interdisciplinaran skup nekoliko područja prirodnih znanosti. Interdisciplinarnost je pogled ili pristup koji prelazi granice tradicionalnih disciplina (npr. fizike, kemije, biologije). Često se kaže da nanotehnologija zahtijeva interdisciplinarni pristup. To je djelomično uvjetovano činjenicom da je nanoznanost pojam koji predstavlja različite znanosti koje se bave vrlo različitim objektima, a kojima je jedina zajednička značajka njihova nanometarska veličina. Neki kažu da je za stvarni napredak nanotehnologije potrebna “nova generacija, vrsta” znanstvenika, obrazovana tako da poznaje široki spektar tradicionalnih disciplina.

Nanotehnologija ujedinjuje fiziku, kemiju, biologiju i tehniku, te proučava svojstva struktura  nanometarskih dimenzija. Fizika čini važnu ulogu konstrukcijom mikroskopa koji služi za istraživanje fenomena prema zakonima kvantne mehanike. Znanost je dosegla razinu u kojoj nestaju granice između određenih grana nauke.

Kao što je nekad u vrijeme hladnog rata bila utrka u naoružanju značajna za strateške odnose u cijelom svijetu, tako već nekoliko desetljeća svjetske elite shvaćaju da je kontrola tehnologije novo područje „ratovanja“. Tehnologija definira bogatstvo i moć te raspodjelu moći između država i korporacija. Po mogućnosti pristupa tehnologiji mogu se izvesti definicije socijalnog statusa, moći te zemljopisnog položaja. Milijuni radnika koji izrađuju kompjutorske komponente u Aziji možda nikad neće imati pristup osobnom računalu, ali su izloženi zdravstvenim rizicima i društvenim posljedicama koje ta imdustrija nosi sa sobom.

Nanotehnologija se bavi materijalima i procesima veličine milijadritog dijela metra, na kojoj i poznati materijali mogu iskazivati potpuno drukčija ponašanja nego na makroskopskoj razini. Eksploatacija svojstava na nano-razini, kao što su iznimna čvrstoća, katalizatorska svojstva, reakcija na svjetlo, električna vodljivost i dr. ima potencijalnu primjenu u svim područjima života od medicinske do vojne, od proizvodnje do podjele resursa. Iako toga još nismo svjesni, već danas na tržištu postoje proizvodi koji koriste nanotehnološke komponente, poput pasti za zube koje smanjuju osjetljivost zubi, raznih krema za sunčanje i dr. kozmetičkih proizvoda te neke boje i lakovi. GM uvodi kompozite od nanomaterijala u visokoprodavani automobil Impalu, GE proizvodi svjetleći materijal debljine papira, Bayer proučava primjenu nanotehnologije za široko područje od poboljšanje pakiranja hrane pa sve do dijagnostičkih svrha u medicini. To znači da se nanotehgnologija u širokom smislu pojma primjenjuje u svim ljudskim djelatnostima, a pravi bum se očekuje poslije 2010. godine. To nameće zahtjeve cijelom čovječanstvu kako bi se izbjegle zlouporabe te tehnologije, ali i nalaženje omjera između općeg dobra i zaštite patentnih i autorskih prava.

Primjer spora između općeg dobra i zaštite patenta je problem side u Africi. Neke države su htjele iskoristiti formule i ljekove same pribaviti, jer oboljeli od side čine ogromni dio stanovništva. Na kraju su moćne korporacije pristale prodavati potrebne ljekove puno jeftinije. Naime, međunarodni propisi dopuštaju kršenje patentnih prava u slučajevima nacionalne nužde, a može se očekivati da će se to češće događati napredovanjem nanotehnologije. Jasno je također da će sve više jačati utrka u razvoju nanotehnologije, jer će ona država koja bude najnaprednija moći biti istinska supersila. Ona bi mogla razgraditi svo neprijateljsko oružje bez ispaljenog metka. Takva oružja se razvijaju u nekoliko država danas.

Nadzor nad toksiknošću nanomaterijala je značajan, jer ako se mogu koristiti za napad na bakterije ili čelije tumora, njihova toksičnost je korisna, međutim neistražena je toksičnosti za ljude i okoliš. Stoga se mora stvoriti mehanizam de se njihova toksičnost isključi.

Napredak nanotehnologije dovest će do presispitivanja društvenih vrijednosti. Npr. kapitalizam je temeljen na ljudskom radu. Novac je ekvivalent ljudskog rada. Izdaje se uz povjerenje da će se za njega moći dobiti odgovarajuća protuvrijednost ljudskog rada u nekoj drugoj grani, npr. poljoprivredi ili sirovinama. Ako se ljudski rad zamjeni samodovoljnim, reprodukcijski sposobnim nanorobotima, kako će se procjeniti vrijednost tako dobivene robe? Uzmimo npr. replikatorski uređaj. U ZF literaturi, taj uređaj proizvodi što zaželimo u sekundu vremena. Sa stajališta današnje tehnologije, može se zamisliti kako funkcionira takav uređaj. Čak što više, danas se na tom načelu rade molekule i kristalne strukture u laboratorijima. Međutim, brzina kojom se to radi dovela bi do toga da bi se dno torte pokvarilo dok bi vrh bio gotov. S tog stajališta, samo je potrebno ubrzati rad sadašnjih uređaja. Što takav uređaj nosi sa sobom? Ako bi svako domaćinstvo opremilo jednim replikatorom, ne bi bilo potrebe za dućanima hrane ili obuće, za poljima u kojima se uzgaja hrana, itd. Jednio energija i sirovima – sastavni atomi za pojedini proizvod koji se želi dobiti. Ne bi bilo gladi i sl. Međutim, tehnologija nikad nije dostupna svima. Ne bi li to dovelo do još većeg raslojavanja – bogati bi imali replikatore i što god požele, a siromašni bi bili još siromašniji. Da li je moguće da novac budućnosti bude vrijeme rad replikatora. Kako spriječiti zlouporabe? Ako se sve može replicirati, može li se i novac? Kako bi znali da je replicirani novac lažan? Nikako na sadašnjoj razini tehnologije, jer se novčanica kopirana do zadnjeg atoma pa i njena zaštita.

Kraljevsko društvo i Kraljevska akademija za inžinjerstvo naveli su listu proizvoda koji uključuju naku vrstu nanomaterijala koji su već dostupni u bogatijim državama:

1. Kreme za sunčanje i kozmetika. Titanov dioksid i cink oksid na nanorazini su prozirni za vidljivu svjetlost, a odbijaju ili apsorbiraju ultraljubičastu svjetlost. Stoga Johnson & Johnson i L'Oreal proizvode nevidljive sunčeve kreme. Željezni oksid na nanorazini služi za ruž kao pigment.

2. Vlakna za odjeću, madrace, meke igračke sve se više izrađuju na nanorazini. To omogućuje upravljanje poroznošću, a proizvodi mogu biti vodonepropusni, prozračni ili promjenjeni na način koji je potreban. Nike, Dockers, Savane, DKNY, Benetton, Levi's, Woolmark uključuju neke nove nanomaterijale u svoje proizvode. Mogu se očekivati uskoro proizvodi koji ne upijaju cigaretni dim ili znoj pri vježbanju. Bayer koristi sprej za nanošenje mikroskopsog sloja na cipele, koji ulazi u materijal i ispušta parfem.

3. Samočisteći zahodski prozori i školjke omogućeni su jer titan dioksid na nanorazini odbija vodu i bakterije. Prvi je takve proizvode predstavila na tržištu britanska kompanija Pilkington.

4. Nanokristali od tantal ili titan karbida već su pronašli primjenu u bušenju rupa na matričnim pločama.

5. U EU je 2004. dozvoljena pokusna primjena boje koja apsorbira ultraljubičasto zračenje kako bi tu energiju iskoristila za pretvaranje nitrogen (natrij?) oksida iz atmosfere u natrijsku kiselinu koja se jednostavno opere. Tako se smanjuje zagađenje zraka. Isto tako postoje anti-grafitne boje. Te proizvode je ponudila Millennium Chemicals.

6. General Motors (GM) koristi nanomaterijal pomješan s plastikom (nanokompozit) kako bi smanjio težinu vozila i stim potrošnju goriva.

7. Katalizatorska svojstva nanomaterijal vrlo su važno područje. Primjena zeolita u pročišćivanju nafte donjela je uštedu od 8 milijardi dolara SAD-u.

8. Područje informacijske tehnologije je područje gdje se očekuje najjači utjecaj nanotehnologije. 2003. IBM je uveo novu generaciju PC-ovih tvrdih diskova koji koriste sendvič od materijala debelih svega nekoliko atoma. 2004. čipovi se već sastoje od 130 nm širokih struktura (nanorazina se definira ispod 100 nm). Novi litografski postupci reduciraju dimenzije na 90 nm (Advanced Micro Devices). Tajvanski UMC već govori da u 2006. godini postiže 65 nm.

9. Nanočestice sastavljene od kalcijevog fosfata i proteina se koriste kao blokatori u tankim kanalima zubi kako se ne bi osjećala bol od hladne hrane.

Proizvodnja nanomaterijala i povezanih alata izrasla je sama u značajnu industriju. Već 2002. proizvodnja vezana uz nanotehnologiju dosegla je 54 milijadri USD.

Primjena nanotehnologije u energetici ne očituje se samo u štednji energije, nego i u proizvodnji aditiva koji povećavaju učinkovitost motora, čvrščim bušilicama može se doseći do dubljih zaliha, nanotehnološkim primjesama može se iskoristiti i nečista sirovina muna blata i mulja i sl. Fotočelije temeljene na nanomaterijalu već se koriste. Otkriven je i način kako se može poboljšati učinkovitost vodika utjerivanjem u nanopore, gdje se može pospremiti pod manjim tlakom. Takvi rezervari mogu poslužiti da automobil pređe do 8000 km. Međutim, najznačajniji doprinos se očekuje u vodikovim čelijama. Naime, jedini ekonomski isplativ način dobijanja vodika danas je iz ugljikovodika, tj. fosilnih goriva, jer je elektroliza iz vode jako skupa. Ako bi nanotehnologijom bila poboljšana učinkovitost na zadovoljavajuću mjeru, to bi bio najznačajniji doprinos energetici.

U medicini postoji više mogućih primjena. Medicinska dijagnostika već osjeća dobrobiti nanotehnologije. Sljede napretci na području tretmana rana i bolesti, od raka i očnih infekcija do slomljenih udova. Doktori već neko vrijeme koriste markere (dyes) za označavanje virusa i bakterija koje treba identificirati ili nadzirati. Ideja je jednostavna. Antitijela koja će se vezati na ciljanu čeliju se markiraju tako da fluoroscentno zrače pod svjetlošću određene valne duljine. Mjerenjem fluoroscencije mjeri se razina infekcije. Problem je ako su markeri toksični. NASA nanofosfate želi koristiti za mjerenje ozračenosti astronauta. Quantum Dot Corporation razvija tehnologiju spektralnog bar koda koji bi se utiskivao na gene koji su aktivni u nekoj čeliji. Nadzor na razini čelija omogućio bi vrlo ranu dijagnozu. Posebno je važna primjena nanoznanosti u donošenju ljekova na određeno mjesto u tijelu. Naime, kod vrlo agresivnih lijekova, poput kemoterapije, uništavaju se i zdrave i bolesne stanice. Nanočestice bi omogućile dopremu lijeka na samo bolesne stanice neoštećujući zdrave.

U informacijskoj tehnologiji stalno smanjenje dimenzija čipova i povećanje gustoće pakiranja došlo je već do nanotehnoloških granica. Hewlett Packard je 2002. stvorio krug sa 64-bitnom memorijom sastavljenom od molekularnih prekidača. Daljnji razvoj će dovesti do samih fizičkih granica. Kad tranzistor postane premalen, kvantni učinci curenja (engl. leaking) elektrona neće se moći zanemariti, nego će pretstavljati problem, jer se neće moći odrediti je li tranzistor u uključenom ili isključenom stanju. Ekspolatacija spina elektrona omogućila bi da se računala mogu samo uključiti i isključiti bez potrebe za boot up-om. Osim prvog Moorovog zakona, koji se zasada održava istinitim (u 2007 milijarda tranzistora po čipu), postoji i drugi zakon, koji je manje poznat. On kaže da se cijena izradnje postrojenja za izradu čipova poduplava svake 3 godine. Mnogi eksperti predviđaju da će se postići ravnoteža između prvog i drugog Moorovog zakona prije 2015. godine kad će postrojenje koštati 200 milijardi dolara.

Posebna boljka svake nove tehnologije je njena primjena u naoružanju. Pentagon izdvaja 300 milijuna dolara godišnje za nanotehnološka istraživanja.  NASA za te namjene izdvaja 42 milijuna USD godišnje. Na West Michigan University stvoren je rani sustav za uzbunjivanje za RBK oružja. Na University of Texas razvijeni su mišići od nanocjevčica koji su brži i jači od prirodnih te se mogu koristiti za umjetne udove vezane za projekt super-vojnika. U suradnji s NATO-om, razvijaju se svemirska oružja uglavnom temeljena na nanotehnologiji i tzv. neubojita oružja. Također se razvijaju minijaturni, pokretni, nezavisni senzori koji mogu prodrjeti u zaštićene i udaljene objekte neprijatelja. DynCorp je 2000. obavila testiranje senzora temeljenih na MEMS (micro-elektro-mechanical systems) senzorima ispaljenih iz puške. DoD (Department of Defence) razvija pametne oblake, koji su mali roboti veličine insekata. Milijuni takvih naprava mogu se ispustiti na neprijateljski teritorij i iskoristiti za izviđanje ili uništavanje ciljeva. Nanočestice u sličinim oblacima mogu omesti elektroničke i komunikacijske sustave, utjecati na nevidljivost i dr. Cilj DuPont-a je stvoriti borbeno odjelo koje će biti neprobojno, lagano, udobno, opremljeno s komunikacijskim sustavima, nadzorom zdravstvenog stanja i možda pojaćavanjem sposobnosti vojnika. Samo-sastavljajuće kemikalije koje imaju memoriju mogu biti opasne i za okoliš. Teorijski se može pustiti nano-agens koji će razgraditi neprijateljsko oružje. Ako nanotehnologija dođe u krive ruke, mogu se razviti i genosidni-nanoroboti koji bi mogli biti opasni i za svoje stvoritelje. U Kini se u nanotehnologiju godišnje ulaže preko 3 milijarde USD, Južna Koreja 2 milijarde, itd. Prva svjetska sila bit će ona koja prva ovlada nano-oružjem.

Uzlet nanotehnologije predviđa se za 2010. godinu. Tada će rane aplikacije ući u opću primjenu.

Opasnosti civilne primjene nanotehnologije nisu još istražne. Ako se nekontrolirano oslobodi nano-robotski oblak, mogao bi transformirati organske supstance u neki novi materijal ili prodrjeti u tlo i oštetiti/uništiti usjeve. Upotreba nanotehnologije mogla bi imati na hranu posljedice kao i genetsko modificiranje. Bogate kompanije opirat će se ozbiljnim istraživanjima o utjecaju nanotehnologije na okoliš. Kroz ovo poglavlje naglašene su prednosti nanotehnologije. Međutim, tako se nekad mislilo i za azbestna vlakna. Nanočestice već su izazvale zabrinutost eksperata kao i osiguravajućih društava. Isto kao i kod azbesta, očekuju se kronične, a ne akutne, posljedice nanočestica. One ne moraju biti unešene nemjerno, nego se mogu udahnuti iz boja, sprejeva ili prašine s kojom se dođe u kontakt. Postoje četiri brige:

-          čestice mogu utjecati na rad pluća zbog iritacije,

-          substanca nanočestice može biti poznati toksin koji može proći kroz konvencionalnu zaštitu zbog svoje veličine,

-          neke nanočestice imaju katalizatorske sposobnosti koje ubrzavaju stvaranje slobodnih radikala povezanih s razvojem tumora i

-          substanca može biti bezopasna na makroskopskoj razini, a na nano-razini biti opasna.

Probleme vezene uz azbest možete pročiti i sa ove stranice. Problem je i nepostojanje regulative za područje nanotehnologije.

Mogućnosti nadzora i špijuniranja upotrebom nanotehnologije veće je od Orwellovskog. To dovodi do niza pitanja vezanih uz narušavanje privatnosti i ljudskih prava.

 

VIŠE O OVOME NA OVOJ STRANICI

ZANIMLJVI LINKOVI

 

j0199549

PRACTICAL AND THEORETICAL VIEW ON HIGHER DIMENSIONS

Under construction

Izrađuje se

PRAKTIČNI I TEORIJSKI POGLED NA VIŠE DIMENZIJE

 

Inžinjerski gledano, ako se nešto ne može praktično upotrijebiti nema smisla niti gubiti vrijeme na to. Naizgled, višedimenzionalni svijet je takav. Međutim, što su matematičke dimenzije u odnosu na prostor-vrijeme u kojem živimo? Ja bih fizičku interpretaciju matematičkih prostora interpretirao kao transformaciju našeg prostor-vremena u „zarotirano“ prostor-vrijeme u kojem nam je jasnije vidjeti ono što proučavamo. Zamislite da ste točno iznad kocke. Vi vidite samo jedan kvadrat. Kad se pomaknete dalje od nje, bilo rotacijom ili translacijom, vidite da to nije geometrijski lik, nego tijelo – kocka. Isto takvu funkciju imaju i dimenzije u matematici: iz našeg prostor-vremena prelazimo u neko rotirano iz kojeg vidimo bolje naš predmet proučavanja. Međutim, to je lako predočiti kada je u pitanju transformacija iz 3 prostorne dimenzije u neke druge 3 prostorne dimenzije. Često se to primjenjuje u rješavanju integrala, kao npr. kd sfernih ili cilindričnih podataka. U biti, zamjenili smo 3 podatka koja su potrebna da bi se opisao položaj točke u prostoru, a i dalje su nam potrebna 3 podatka. To se može predočiti analogijom s pravokutnim trokutom: za potpuno poznavanje pravokutnog trokuta dovoljno je znati dvije katete ili katetu i hipotenuzu. Svi kutevi se izračunaju iz trigonometrije, a preostala stranica iz Pitagore. No pravokutni trokut može biti određen nekim drugim parom podataka („koordinata“, „dimenzija“): hipotenuzom i jednim kutem ili katetom i jednim kutem (osim pravog, naravno).

Hilbertov prostor je prostor u kojem je opisana valićna transformacija. Valićnom transformacijom se opisuje i rješava mnoge probleme. Tokom godina, pokazala je svoja superiorna svojstva u mnogim primjenama? Što je čini tako superiornom? Ja bih se tu vratio na matematičara Riemmana koji je rekao da se višim dimenzijama pojednostavljuju prirodni zakoni. Prvi put je to u praksi primjenio Einstein: uveo je u 3 prostorne i dodatnu, četvrtu dimenziju – vrijeme i sve skupa nazvao prostor-vremenom. Danas se, pak, smatra da živimo u 10-D prostoru i u njemu se traži teorija ujedinjenja.

O mogućnostima višedimenzijskih prostora razgovarao sam s kolegom inžinjerom i on mi je glatko rekao da nema koristi razbijati glavu s njima, kad se ne mogu izmjeriti, tj. kad nemaju utjecaj na nas. To znači da od njih nemamo koristi. Međutim, je li to baš tako? Inžinjeri, oni koji primjenjuju znanost kao npr. fiziku, ignoriraju više dimenzije! Je li to uzrok zašto nemamo novu tehnološku revoluciju? Posljednje veliko otkriće je bio tranzistor. S druge, pak, strane, mi, koji se bavimo analizom i obradom raznih signala, olako shvaćamo razne transformacije. Ja se bavim valićnom transformacijom i uvijek sam se pitao kako fizički povezat ono što dobijem. A onda sam se vratio matematici: valićna transformacija, koju sam dugo primjenjivao, nema puno uspjeha zbog toga što je dobra rotacija našeg svemira, nego jer je iznad njega. Naime, ona se izvodi iz Lebesgue integrala, a on je nasljednik Riemanna. Valićnom transformacijom se priznaju više dimenzije, a da  se to prešućuje. Dakle, dragi inžinjeri, od viših dimenzija imamo koristi!

 

Bohrov model atoma dovoljan je za rješavanje inžinjerskih problema. No on nije potpun. Fizičari nastoje otkriti tajne svemira i postanka. Ovo poglavlje je obuhvaća kratki prikaz razvoja suvremene teroijske misli o svemiru i materiji.

Geometrija koja je omogućila razvoj suvremene misli o svemiru i biti materije rođena je 10. lipnja 1854. Tvorac je bio Georg Bernhard Riemann, koji je teoriju viših dimenzija objavio na poznatom predavanju održanom pred fakultetskim zborom Sveučilišta u Göttingenu, Njemačka. Rieman je bio Gaussov student i on ga je pustio da razvije alternativnu geometriju euklidskoj. Njegov fundamentalni esej „O temeljnim postavkama geometrije“ srušio je stupove klasične grčke geomatrije i Euklidskog pojimanja trodimenzionalnog svijeta. Šezdeset godina kasnije, Einstein će njegovom četverodimenzinalnom geometrijom objasniti nastanak i razvoj svemira. Riemann je stvorio novu predodžbu sile. Dok se od Newtona smatralo da je sila trenutačno djelovanje dvaju udaljenih tijela, Riemann je smatrao da je sila posljedica geometrije (to je kasnije iskoristio Einstein). On je zaključio da su elektricitet, magnetizam i gravitacija posljedica zakrivljenja našeg trodimenzionalnog svemira u nevidljivoj četvrtoj dimenziji. Zato sila ne postoji sama za sebe, nego je riječ o privodnoj pojavi uzrokovanoj izobličenjem geometrije. Riemann je postavio jednu od najvažnijih tema suvremene fizike – prirodni zakoni izgledaju vrlo jednostavno kad ih se izrazi u višedimenzionalnom prostoru. Uveo je i metrički tenzor koji sadržava sve informacije potrebne za matematički opis zakrivljenog prostora s N dimenzija. Svaku točku 4-D prostora opisuje metrički tenzor od 16 brojeva:

 

 

Kako je g12 = g21 i dr, ostaje svega 10 parametara koje je potrebno znati. Sa svojom matematikom, Riemann je pokazao da zbroj kutova u pravokutnom trokutu nije uvijek 180°, nego ovisi o zakrivljenosti prostora.

Drugi problem koji se stavljao pred fiziku bio je problem širenja svjetlosti kroz vakuum. Naime, za vodeni val medij titranja je voda, za zvučni zrak i sl. Što je, analogno tome, medij titranja svjetlosti? U početku su znanstvenici vjerovali da je riječ o eteru – tajanstvenom plinu koji ispunjava vakuum. Eter nije eksperimentalno otkriven. Einstein je kasnije pokazao da eter nije niti potreban i o njemu se prestalo spekulirati. Međutim, dio znanstvenika koji je računao s više dimenzija svemira tvdrio je da se svjetlost kroz vakuum širi titranjem u petoj dimenziji.

Prvi koji je valjano primjenio više dimenzija bio je Einstein. Uz 3 prostorne, koje su tada smatrane jedinima, dodao je četvrtu – vrijeme. Ako je vrijeme četvrta dimenzija, tada se rotacijom prostor može pretvoriti u vrijeme i obrnuto. Bit Einsteinovog viđenja svemira je u načelu ekvivalencije, shvaćanju da je materija koncentracija energije i relacijom da novi pojmovi (uveo je energomateriju, jer su povezani s E=mc2 i prostor-vrijeme, jer su to samo dimenzije svemira) određuju zakrivljenost prostorvremena. Drugim riječima, masa, a to je energija ili energomaterija, zakrivljuje prostor-vrijeme. To znači da je sila samo naše viđenje geometrije više dimenzija. Zakrivljenost prostor-vremene znači i da postoje prostorni nabori koji otežavaju ili olakšavaju kretanje. Kada se svjetlost giba kroz prazan prostor, njeno širenje je pravocrtno, po načelu najkraćeg vremena. Međutim, kad se nađe u blizini izobličenja (gravitacija), giba se po zakrivljenoj putanji (jer je to najkraća udaljenost između točaka).

Theodr Kaluza sa Sveučilišta u Könisbergu (Kalingrad), nepoznati matematičar, predložio je Einsteinu da uvede petu dimenziju u teoriju gravitacije i tako je poveže s Maxwellovom teorijom svjetlosti. Kaluza je smatrao da je svjetlost smetnja uzrokovana nabiranjem više dimenzije. Dok je Riemannov pogled bio striktno matematički, Kaluza je predložio izvornu teoriju polja. Kaluza je postavio Riemannovu metriku u pet dimenzija te je postigao ujedninjenje elektromagnetske i gravitacijske sile:

 

 

Prema Kaluzu, peta dimenzija se urušila u tako mali krug da u njega ne stanu atomi. Klein je usavršio Kaluzu izračunavši a je veličina pete dimenzije 10-35 metara. Teorija nazvana Kaluza-Kleinovom nije se dugo održala: nije ujedinjavala nuklearne sile, a fizičari su prešli na kvantnu teoriju.

Kaluza-Klein, Riemann i Einstein zacrtali su jedan smjer suvremene fizike koji je  težio tumačiti prirodu geometrijom. Da li je taj put bio pogrešan? S druge strane, kvantna teorija privukla je novu generaciju fizičara koji su krenuli potpuno drugim smjerom.

Nova teorija nazvana je kvantna mehanika, a omogućila je otkrivanje tajni atoma. Kvantna teorija je okrenula Einsteinovu naglavačke: Einstein je razmišljao o svemiru, protoku vremena i prostora koji drži galaksije i zvijezde na okupu. Kvantna teorija se bavi mikrosvemirom u kojem se subatomske čestice okupljaju silama u praznom prostoru. Ključne razlike su te što kvantna teorija tvrdi da:

-          sile nastaju razmjenom zasebnih paketa energije (kvantima),

-          različite sile su posljedica razmjene različitih kvanata,

-          ne može se istodobno znati brzinu i položaj subatomske čestice (Heisenbergovo načelo neodređenosti) i

-          postoji konačna vjerojatnost da se čestice mogu probiti kroz zapreku, točnije načiniti kvantni skok (to se primjenjuje u npr. tunel-diodama).

Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kvantna fizika je počela gubiti dah, otkrivene su stotine zagonetnih čestica, a modeli koji su ih nastojali objasniti padali su u vodu. Na temelju analogije s elektromagnetskim poljem, Yang i Mills su izvršili poopćenje kako bi objasnili slabu i jaku nuklearnu silu, a polje je nazvano Yang-Millsovim. Kvant u slaboj interakciji koji odgovara Yang-Millsovom polju je W čestica, a može imati naboje +1, - 1 i 0. Yang-Millsov kvant jake interakcije je gluon (ljepilo). Problem tog polja je bilo da se za jednostavne interakcije ne dobiva smislene rezultate (tzv. problem renormalizacije). Yang-Millsovo polje danas je temelj sveobuhvatne teorije materije. Ispravnost teorije je toliko velika da je nazvana standardnim modelom. S pomoću standardnog modela može se objasniti svaki eksperimentalni podatak u svezi sa subatomskim česticama. Po njemu protoni, neutroni i druge teške čestice nisu elementarne čestice, nego se sastoje od kvarkova, koji mogu imati 3 boje i 6 okusa. Postoje i antimaterijski parnjaci, antikvarkovi. To ukupno daje 36 kvarkova. Kvarkove na okupu drži Yang-Millsovo polje koje se kondenzira u ljepljivu žitku masu koja gluone trajno povezuje. U jakim interakcijama učestvuju i mezoni.

 

 

U standardnom modelu slaba nuklearna sila upravlja leptonima. Ova sila se stvara razmjenom W i Z bozona. Dio standardnog modela koji se bavi interakcijom elektrona i svjetlosti naziva se kvantna elektrodinamika. Ona je tehnički najtočnija teorija u povijesti i provjerena je do jedne desetmilijuntinke.

Sva se, dakle, materija sastoji od kvarkova i leptona koji stupaju u interakcije različith vrsta opisanih Yang-Millsovim poljem. Pa što sad nije uredu?! Naizgled je sve rješeno, teorija je potpuno potvrđena svakim eksperimentom. Zašto onda još fizičari postoje?! Naime, zaboravili smo gravitaciju. Sam standardni model nijedan fizičar ne smatra točnom teorijom, jer je preobimna i previše „ružna“. Ta ružnoća se može izraziti popisom čestica i sila koje su nužne za objašnjavanje svega ostalog:

-          36 kvarkova,

-          8 Yang-Millsovih polja za opisivanje gluona,

-          4 Yang-Millsova polja za slabe i elektromagnetske sile,

-          6 vrsta leptona za slabe interakcije (elektron, muon, tau lepton i odgovarajući neutrini),

-          Higgsove čestice potrebne za računanje mase i konstanti drugih čestica i

-          najmanje 19 proizvoljnih konstanti za opisivanje masa čestica i jačine interakcija, a koje ne sljede iz teroije niti su po njoj određene.

Ovaj dugačak popis može se razdijeliti na tri obitelji kvarkova i leptona koji su međusobno neraspoznatljivi te stvaraju trostruku zalihost (redudanciju) tzv. elementarnih čestica. U odnosu na Einsteinove jednostavne i učinkovite jednadžbe, ovo je katastrofalno! Teorija kakvu fizičari priželjkuju treba imati jedinstvanu simetriju i sposobnost objašnjavanja golemih količina eksperimentalnih podataka sa što manje matematičkih izraza.

Nakon ovakvog fijaska kvantne teorije, fizičari su se vratili Kaluza-Kleinovoj teoriji, ali ovaj put s N dimenzija. Jednadžbe dobijene tako razdvajaju se na dva dijela: Einsteinove jednadžbe i Yang-Millsovu teoriju polja. Prijeđe li se u N dimenzija, metrički tenzor izgleda:

 

 

Ujedinjenje gravitacije tumači se supergravitacijom i kvantnom gravitacijom. Po kvantnoj teoriji trebali bi postojati gravitoni, koji su paketići gravitacijske energije, ali nisu otkriveni. Kvantna teorija je nastavljena s uvođenjem multipleta, koji se sastoje od jednakog broja bozona i fermiona. Raspoređivanje bozona i fermiona unutar istog multipleta dobijaju se supersimetrične jednadžbe. Supergravitacijska teorija bio je pokušaj vraćanja Einsteinovim tragovima i ima supersimetriju. Predvidila je tzv. s-čestice i samo 2 polja: gravitona (bozona) sa spinom dva i polja njegova parnjaka sa spinom 3/2, tzv. gravitina. Budući da se s tim ne mogu stvoriti sve složenije čestice, najjednostavnije je uključivanje materije u 11-dimenzionalnom prostoru. Da bi se takva super Laluza-Lleinova teorija napisala u 11 dimenzija potreban je odgovarajući Riemannov tenzor:

 

 

No još uvijek nije jasno što je to čestica? Einstein je držao da je to kondenzirana energija. Na ovo pitanje odgovara teorija superstruna, koja objedinjuje Einsteinovu teoriju gravitacije s kvantnom teorijom. Bit teroije struna je objašnjavanje naravi i materije i prostorvremena. Struna je stotinu trilijuna puta manja od protona i titra. Svaki način titranja jest posebna rezonancija ili čestica. Titranjem strune u prostorvremenu ona izvodi složeno gibanje. Struna može puknuti ili se sudariti s drugim strunama i povezati ih. U povijesti fizike ovo je prva kvantna teorija gravitacije s konačnim i smislenim kvantnim ispravcima. Kad su fizičari izračunali ograničenja koja se postavljaju u prostorvremenu na njih, dobili su Einsteinove jednadžbe – više nisu bile fundamentalne, nego su izvedene iz teorije struna. Također je izračunato da ne može biti proizvoljan broj dimenzija prostor-vremena, nego samo 10 ili 26. Iz ovoga se može reći da su simetrije subatomskog svijeta ostaci simetrije prostora viših dimenzija. Stoga je opća relativnost doživjela logičan razvitak iz geometrije, preko teorije polja u kvantnu teoriju. Teorija superstruna slučajno je otkrivena 1968. (Gabriel Veneziano i Mahiko Suzuki) i napredovala je unazad te se još traga za njezinim temeljnim načelom.

Izvor frustracija današnjih fizičara je u tome da imaju teoriju iz koje se sve izvlači, a ne znaju kako ona radi. Jedna od najvećih tajni je zašto baš 10 dimenzija. Teorija struna postoji, ali nas frustrira jer nismo dovoljno pametni da je riješimo. Današnje mogućnosti našeg tehnologije ne omogućuju eksperimente koji su potrebni za dokazivanje ove teorije. Zna se da se na bilijardu kelvina stapaju elektromagnetska i slaba nuklearna sila, na 1028 K elektroslaba i jaka nuklearna, a na 1032 K ujedinjuje se i sa gravitacijom pa se pojavljuje ujedinjenje svih simetrija desetdimenzionalnih superstruna i nastaje plin superstruna. U tom trenutku se počeo izobličavat prostor-vrijeme pa se može promijeniti i njeova dimenzionalnost. Tako nastaje i pukotina u prostor-vremenu, koja se naziva crvotočinom. Spekulacije oko crvotočina populariziraju se u SF serijama i filmovima, jer omogućuju međuzvjezdana putovanja. Postoji više teroija gdje završava i kako se otvara crvotočina. No sa superstrunama smo zavirili u trenutak stvaranja do 10-43 sekundu od početka vremena kod temperature 1032 K. U tom trenutku se raspada 10-dimenzionalni svemir u 4-dimenzionalni i 6-dimenzionalni. Ovaj drugi se urušava na veličinu 10-34 metara, dok se prvi brzo širi. U 10-35 sekundi raspada se sila velike jedinstvene teroije, tj. odvaja se jakoa nuklearna sila. Mali djelić 4-D svemira napuhuje se i postaje naš vidljivi svemir. Na kraju prve nanosekunde, temperatura svemira je 1015 K, a elektroslaba sila se raspada. Na kraju prve milisekunde kvarkovi se kondenziraju u neutrone i protone. Nakon 3 minute nastaju jezgre atoma. Nakon 300000 godina oko jezgre se skupljaju elektroni i nastaju atomi. Svjetlost se više ne raspršuje i ne apsorbira i svemir postaje proziran i crn. Nakon 3 milijarde godina pojavljuju se kvazari, nakon 5 galaksije, a nakon 10 do 15 milijardi nastaje Sunčev sustav.

Kozmolog Stephen Hawking utemeljitelj je nove znanstvene discipline nazvane kvantna kozmologija. Polazište kvantne teorije je valna funkcija koja opisuje sva moguća stanja čestice. Hawking je uveo valnu funkciju svemira. Ona se širi po svim mogućim svemirima. Cilj ove grane je pokazati da je valna funkcija svemira velika za naš svemir i zanemarivo mala za ostale. To bi objasnilo npr. zašto su prirodne konstante baš onolikog iznosa kojeg jesu. Npr. vrijeme raspada protona je 1032 godina ili veće, što je puno više od starosti svemira. Ako postoji beskonačno svemira u kojima je ta konstanta različita, postojat će i oni u kojima je ta konstanta malo različita od našeg, tj. paralelni svemiri. Zašto je to važno? Kako nikad neće biti dovoljno energije za kvantni skok jednog svemira u drugi, logično je za pretpostaviti da se druge svemire ne može posjetiti. Ako bi išli u svemir gdje je vrijeme raspada protona 1 sekundu, ne bi niti sekunu u njemu preživjeli, jer bi se svi protoni u našem tijelu raspali. Tu se javljaju dva pitanja koja raspaljuju maštu i pisaca i znanstvenika – putovanje kroz vrijeme i crvotočine. Crvotočine su izvorno trebale povezivati daleke djelove našeg svemira, međutim da li je to tako? Ili povezuju paralelne svemire? Ako bi putovali u prošlost, morali bi otvoriti crvotočinu, a da li bi nas ona odvela u prošlost našeg svemira ili nekog drugog, paralelnog svemira? To su pitanja na koja se još pouzdano neznaju odgovori.

Ako su više dimenzije tako malene, tj. manje od elementarnih čestica, onda se postavlja pitanje što u njih stane? Da li smo svi mi i dijelom u njima? Ako da, onda je to svemir u malom. U tom slučaju i elementarne čestice bi bile dijelom u tim česticama, tj. djelovanjem u 3 dimenzije, djelovali bi i na ostale, ali i obrnuto. Što ako postoje čestice koje opstaju samo u višim dimenzijama? One mi mogle stvarati entitete koji bi živjeli samo u višim dimenzijama, ali bi mogli utjecati na niže (ako su naše čestice produljene kroz sve dimenzije, ali to ne primjećujemo). Ili je odgovor na ovo pitanje da su više dimenzije premale za materijalne "stvari" pa u njima boravi samo misao ili svijest u nekakvom obliku, bilo prijateljskom ili ne, bilo u okupacijskom ili u obliku naše kolektivne svijesti?

 

 

 

j0187423

TRUE VALUES – SOCIAL, ECONOMIC, PHILOSOPHY, ETC. WHERE DO HUMAN CIVILISATION GO?

Under construction

Izrađuje se

PRAVE VRIJEDNOSTI – DRUŠTVENE, EKONOMSKE, FILOZOFSKE, ITD. GDJE IDE LJUDSKA CIVILIZACIJA?

 

 

Primjedba o crkvi i potrošačkom društvu: Slaveni su nekad štovali svoje bogove. Postepeno su se pokrštavali. Dosta vremena su npr. Rusi poslije kršćanske crkve išli štovati svoje bogove. Isto je tako i danas u tzv.potrošačkom društvu: ide se u crkvu, a oda se štuju suvremeni bogovi – potrošnja, kupovina, krediti...

 

Niste li primjetili da su izvorne ideje kršćanstva slične komunizmu? Zašto su se onda u prošlosti sukobljavali?

Danas se u svijetu proizvodnja (u smislu tvornica) premješta u zemlje s jeftinijom radnom snagom. To je sve više slučaj i sa naprednijim industijama, poput informacijske. Razvijene države težište svog rada prenose na tercijalne djelatnosti i u financijski sektor. Problem je u tome što to nije stvarna proizvodnja, nego parazitno iskorištavanje siromašnih država. Što bi bilo kad bi se te države pobunile i prestale isporučivati robu razvijenim zemljama? Što će vam bankar ili računalni ekspert, ako nemate hrane ili alat ili energiju ili neku drugu potrepštinu koja se prestaje proizvoditi u razvijenim zemljama?

Malo ljudi živi na grbači puno.  Jedni imaju višemilijunske jahte, a drugi bi trebali raditi stoljećima da bi dobili samo toliku plaću.  To je krajnje nepošteno.  Nekome bolje ide rad s rukama, nekome organizacija posla ili komunikacije, ali za jednako rada svatko treba biti jednako plačen.  Nije pošteno da netko tko radi cijeli dan ne može prehraniti obitelj, a netko tko samo telefonira i uživa u službenim putevima i ručkovima uživa i u jahtama i ludim autima. 

Mediji bi se trebali protiviti nasilju i nepravdi, a ne privikavati ljude na njih.  Svijetom vlada totalitarizam multinacionalnih kompanija koje se natječu u profitu i drmaju državama da bi im se povećao.  Mogu mijenjati presjednika SAD, a ljudi ne mogu izabrati onoga koga žele zbog prevlasti u medijima.  Stranke se mijenjaju formalno na vlasti, ali sve ostaje po starom, jer tako hoće te kompanije i nitko im se relevantan ne može suprostaviti.  Jedino im odoljeva Castro, ali po koju cijenu?!  Demokracija u svom lažnom obliku koji vlada danas postavljena je na razinu religije u čije se ime vode križarski ratovi.  Tome se treba suprostaviti, jer to vodi sve većem odgovoru u obliku terorizma, a s njim se povećava i nadzor privatnog života ljudi, što vodi u totalni nadzor nad ljudima i gušenju slobode.

Nije više potreban kao fizikalac, jer se fizički poslovi predaju automatizaciji, s kloniranjem neće biti potreban niti za produžetak vrste, jedino je crkva uporište muškaraca i zato je se napada i nastoji reformirati. Jer ako je bog stvorio muškarca, a od njega ženu, onda je on važniji, a u budućnosti uopće nizašto neće bii potreban. Čak ni za financiranje obitelji, jer uslužne djelatnosti puno bolje obavljaju žene, a sa nestankom in dustrijskog rada muškarčev rad je nepotreban. Iako muškarci propadaju skupno (sve se manje rađa muških, sve manje zbog plastičnih umjesto plastičnih pelena se proizvodi sperme, propada muški gen...), javlja se novi tip muškaraca koji je prilagođen novim okolnostima. Fizički ne izgleda dominanto, ali je superiorne percepcije situacije na višoj razini, kao viša razina svijesti. Vidi sve urote, smicalice, manipulacije te se vješto služi istima. Na emotivnoj razini je sposoban manipulirati drugima, osobito ženskama. Ne izgleda kao opasnost, što je velika varka, jer djeluje iz sjene i na razini skupljanja potrebnih tajni i informacija da bi mogao uništiti neprijatelja.

Hrvatski gospodari su uvijek bili na B i bili su nam loši: Budimpešta, Beč, Beograd, a sad bi to trebao biti i Brisel! Zašto se tako žurimo u propast? Zar nitko nije vidio jad i bijedu EU?!

Zašto Izrael može voditi rat, terorizam, raditi što hoće bez ikakve kazne? Gdje je tu pravda?

 

 

Znanost i struka. Mogu li se razdvojiti? Zašto kod nas ne postoji dr.ing. i dr.sc. Naime PhD nije doktorat struke, nego znanosti. Znanost se odnosi na temeljna istraživanja, a ne na inžinjersku primjenu. Razlika između doktorata struke i znanosti: struka je rješenje nekog problema npr. programerskog. Znanost je ono što se može generalizirati, bez obzira je li na nekom određenom problemu ili na više njih. Npr. kreirati novi algoritam u MatLabu je sasvim dovoljno za znanost, ako je bolji ili sličan postojećima. Taj isti algoritam dodatno riješiti za neki sustav u C++ ili ubrzati za istu primjenu njegovo izvršavanje na nekom operativnom sustavu je struka.

 

 

 

Strategija razvoja Republike Hrvatske

 

Ekonomija: Svi su dioničari bitinih firmi i onih u kojima rade = radničko dioničarstvo. Ukradenu privatizacijom tajkunsku imovinu otkrit u inozemstvu i nacionalizirat. Ne prodavat INU i HEP. Izgradnja rafinerija za EURO 5 normu. Izgradnja nuklearke za potrebe Hrvatske tako da postanemo izvoznici struje. Osnovat jaku domaću banku u kojoj će se svi državni poslovi i plaće državnih službenika uplaćivati. Možda zajedno s HPB. Razvijat svjest da se kupuje domaće bez obzira na cijenu. Poboljšat turističku ponudu. Zaštiti izvore pitke vode (nafta bliske i dalje budućnosti) od ekoloških katstrofa i prodaje strancima. Izgradnja robotiziranih tvornica, automatizacija postojećih. U budućnosti industriju prenjeti u orbitu Zemlje kako bi se smanjilo zagađenje, a uživalo u plodovima industrije. Osposobljavanje radnika za rad u takvim tvornicama. Postat oaza zdrave i ekološke hrane, jer ima veću cijenu pri izvozu. Obnova ribljeg fonda. Borba proziv tropskih algi. Republika Hrvatska mora biti ekonomski samostojna, a sam ulazak u EU nije neophoda, čak nije niti poželjan, jer ćemo samo dobiti nove gospodare koji će nas htjeti iskoristiti. RH mora proizvoditi sve što je potrebno za svoje potrebe, a viškove izvoziti. Samo onoliko koliko se izveze toliko se može uvesti onogs čega treba, a ne onoga čega ima. To znači da strani trgovački lanci ne smiju uvoziti stranu prehrambrenu robu, nego prodavati samo domaću. Da se ne bi uvozili automobili, treba imati tvornice u hrvatskoj za ekološki prihvatljive modele (na zrak, struju, hibride, biogoriva, plin, vodik i sl.). Napraviti institut za nanotehnološka i svemirska istraživanja i tehnologiju, koji bi pokrenuo poduzeća za proizvodnju nanotehnoloških proizvoda i proizvoda za kolonizaciju svemira.

Energetika: Transportni sustavi, poljoprivreda, ribarstvo, autobusi i sl odmah prijeći na biodizel i etanol koji se kod nas uzgaja oslobođen poreza i trošarina. Starijem voznom parku omogućiti bez carina i trošarina uvoz vozila s motorima koji mogu ići na biodizel i etanol. Osloboditi carine i trošarina i dijela cijene na tehničkom i registraciji za hibridna, alternativna i vozila na vodik. Razvoj solarnih elektrana i plima-oseka elektrana. Postat izvoznik biodizela. Postavit ogledala u orbitu i usmjerit ih da što duže pogađaju solarnu elektranu. Moguće je izgraditi plinske termoelektrane, ali na domaći plin iz Jadrana na obali. Blizu slovenske ili mađarske granice potrebno je izgraditi nuklearku.

Natalitet: Stimulirati više djece ponajprije boljim plaćama, ali i drugim pogodnostima.

Moral i ideologija: Pobuna protiv potrošačkog društva i žeđi za novcem i moći. To je ujedno i broba protiv kriminala i organizacija kriminala i za smanjenje kriminala u školama, koje moraju i moralno odgajati djecu te ih učiti pristojnosti. Potrebno je izgraditi društvo u kojem svi imaju besplatno zdravstvo i školovanje. Žrtva mora imati prednost nad ljudskim pravima kriminalaca, koji se stupanjem u moguće kriminalno djelo odriču svojih ljudskih prava. Imovina stečena kriminalom oduzima se. Ako se pokaže na sudu da je netko nevin, onda mu se daje moralna odšteta. Mediji ne smiju zaglupljivati ljude sapunicama i sportom, nego emitirati u udarnim terminima znanstvene, kulturne i umjetničke emisije te širiti raznovrsnost ideja (kao npr. Na rubu znanosti, takvih emisija treba biti više). Pri tome se ne misli samo na službenu znanost, nego i neslužbenu. Mediji ne smiju oglašavati. Službene verzije događaja smiju se objavljivati samo kada ih novinar potvrdi svojom osobnom istragom (ili istragom kolega iz redakcije ili plaćenih privatnih detektiva). Treba strogo sankcionirati organizirani kriminal, korupciju i sve vrste ovisnosti (zabranit prodaju duhanskih proizvoda pa čak i proizvodnju).

Bologna – Bolonjski proces guši kreativnost profesora i studenata. Zašto? Jer se točno mora pisati tog sata je to i to... Znači, nema prostora za nepredviđeno, neplanirano, iznenadno i kreativno. Studenti moraju dati ispit, a da im se uopće gradivo ne slegne u glavi što znači da ništa u njoj i neće ostati. Besimisleno je propisivati npr. 10% ocjena A, ako studenti ne žele znanje, nego papir. Onda je to isto kao tiskanje diploma! Studente i učenike u sustavu obrazovanja i znanosti treba učiti zaključivanju iz eksperimentalnih činjanica, a ne bubanju gradiva i službenih verzija istina.

Obrazovanje. Zašto se ne uči točna matematika i točna povijest u učionicama? Zašto se ne iznose alternativne teorije pa neka na osnovu svih dokaza učenici sami zaključe što je ispravno? Zašto je religija u školama kad ona, u načelu, dijeli ljude na vjernike i nevjernike -  uvodi podjele od samog početka u djecu, umjesto mira i ljubavi.

Prijave projekata, osobito EU, ali i domaćih, su besmislene. Traži se da se napiše što će se kad raditi. Pri tome se zaboravlja da je znanost nepredvidiva i kreativna. Stoga se ne može znati kad će se što napraviti. Nekada danima nema ništa pa ni godinama, a onda može naglo doći do velikog prodora.

Nacionalna sigurnosna politika treba biti jednaka bez obzira na to tko je na vlasti.

 

POGLED NA SVIJET – UJEDINJENJE DUHOVNOSTI I FIZIČKOG POGLEDA NA SVIJET

 

Proučavanjem razvoj misli o materiji i svemiru (dodatak u prvom predavanju koji držim na kolegiju Brodska elektrotehnika i elektronika), vidi se da danas postoji standardni model, koji objašnjava sve eksperimente, ali ne odgovara na ključna pitanja, kao npr. "zašto je to tako?", "zašto su prirodne konstane tolike" itd. Glavni sukob se vodio između čestičnog shvaćanja prirode, koji govori i da se sile prenose razmjenom čestica, i geometriskog pristupa, koji je puno ljepši i jednostavniji, a koji je zastupao Einstein. Danas se čestičnom teorijom stiglo do krajnjih granica, a to je prepreka i u tehnologiji – nanotehnologiji. Naime, čestice kojima se bavi nanotehnologija su ispod horizonta viđenja, tj. na njima su elektroni, a i cijela materija, valovi vjerojatnosti, a ne stvarne čestice koje se mogu locirati na nekom mjestu. Matematičkim alatima mogu se izračunati vjerojatnosti da se neka čestica negdje nalazi. Međutim, ako bi to htjeli vidjeti, ne bi mogli, jer samo promatranje utječe na ponašanje čestice. Neki znalci to opisuju kao da čestica zna da je gledamo te onda namjerno promjeni svoje ponašanje. To bi impliciralo da je ona svjesna, što je, naravno, suprotno stajalištu znanosti o svijesti.

Prva veza sa suvremenim stajalištima primjećena je u elektromagnetizmu (2. kolokvij iz spomenutog kolokvija). Tada je prvi put primjećeno da moderna znanost neštima. I baš se ujedinjenje osnovnih sila prirode počelo od magnetske i električne sile. Jedna od teorija sveobuhvatnog ujedinjenja je i teorija superstruna. Teorija superstruna govori o jednom ishodištu cijele materije i svemira – struni. Ona vibrira i stvara različite manifestacije same sebe. Te različite manifestacije su čestice. Sama vibracija je energija. Ako pogledamo tako cijeli svemir, može se pojednostavljeno reći da je cijeli svemir – energija, tj. titranje suprestruna. Titranje, kakvih ga danas smatramo, često manifestira se preko elektromagnetskog spektra. Energija se ne može stvoriti niti uništiti, nego samo prelazi iz jednog oblika u drugi – energija je vječna.

Krajem dvadesetog stoljeća javila se teorija da je svemir samo jedna kvantna fluktuacija ničega, tj. da je nastao iz jednog odstupanja od 0, s tim da je zbroj negativnog i pozitivnog dijela fluktuacije 0. Ta teorija isključuje postojanje boga, jer on nije potreban. Ako nije potreban, ne znači da i ne postoji, samo je pitanje što je to. Neki fizičari smatraju da je bog cjelokupnost prirode, tj. priroda sama.

I u teoriji supersturna i teoriji nastanka svemira iz ničega, bit je u energiji. Energija je temeljno ishodište svemira. To znači da se svemir može zamisliti kao more na kojem se stvaraju različiti valovi – čestice. Međutim, ti valovi međudjeluju. Svaki val može međudjelovati sa valom odgovarajuće valne duljine (tj. frekvencije). U širem smislu gledajući, cijeli svijet koji vidimo je val. Ovaj zid oko vas je val. A kroz val se može proći – ako prilagodite svoju valnu duljinu. Mozak radi temeljem električne struje. Oko vodiča (živac) kojim teče struja javlja se elektromagnetsko polje. Široko gledajući, to znači da se mislima može utjecati na stvarni fizički svijet oko nas. Kad bi to znali raditi, naravno. Ali to isto tako znači da i priroda, poput magnetskog polja Zemlje ili Sunca, može djelovati na nas. Zato se može reći da je cijeli svemir u međuovisnosti.

Možemo zamisliti situaciju da je na Zemlji toliko negativnih emocija (nasilje, strah, isključivost, netrpeljivost,...) da to utječe na svemir, možda u svim njegovim dimenzijama. Možda nas navodno izvanzemaljci zato i posjećuju pokušavajući spriječiti to što ih ugrožavamo svojom neodgovornošću? Uplivom pozitivne energije može se napraviti puno dobrog – npr. riješiti današnju tzv. ekonomsku krizu. U biti energija dobra je uvijek jača od energije zla. Samo se ne smijete pokolebati. Dobro uvijek inspirira ljude u širokim masama i oni se ujedinjuju. Zlo nas nastoji odvojiti od okoline i zatvoriti u unutrašnju čahuru gdje smo sami i prestrašeni. Npr. u diskotekama se mladi ljudi opijaju i tako zatvaraju u sebe. Opijanjem sakrivaju svoj strah i sve se više zatvaraju emocionalno u sebe. Kada pristupi netko drugi, negativna energija se uveća (interferencija valova) i nastane tučnjava. Ako imate pozitivne misli i osjećaje, ako npr. plešete otvoreno, nije bitno da li zapravo dobro plešete – privlačit će te druge, jer zračite na poseban način. Ako vam pristupi netko s bocom i hoće vas napsti, neće to učiniti, nego će se nasmijati i udaljiti, jer zračite pozitivno. Ako, pak, ne vjerujete u svoju pozitivnu moć, u jednom trenutku će te na negativnu energiju odgovoriti negativnim mislima, najčešće strahom da ne razbije bocu o vas, te će se udvostručiti negativna energija i sukob je neizbježan. Nastaje tuča. Zanimljiv primjer je i kad momci "traže" cure. Ako nisu u vezi s nekom curom, onda teško gdje vide priliku, mogućnost, a i kad pristupe dobit će nogu. Zato što su tada puni negativne energije i frustracija. Kada su u vez, sve cure im se čine bliskijima, jer zrače dobrotom i ljubavlju – što privači i druge cure. To je primjer koji su svi iskusili u životu. Kada ispraznite negativnu energiju i priđete curi otovrenog srca, nećete biti neuspješni. Otvaranjem srca, zračenjem pozitivne energije, ljubavlju, širi se pozitivno ozračje, a samim ti i nestaju negativnosti u društvu. Jedini način borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala i jest da naraste svijet da je to zlo i da se treba uništiti pozitivnim načinom mišljenja. Tada će velike glavešine ostajati bez izvršitelja – naručiteljima npr. ubojstva neće biti moguće naći izvršitelja ili će se on predomisliti.

Ljudi su zaokupljeni materijalnim stvarima, ali zapravo ne shvaćaju da su te materijalne stvari samo valovi te da ih oni mogu proizvesti koliko im treba. Zamislite da svatko ima zlata koliko želi – ono bi bilo bezvrijedno, jer bi ga bilo puno na tržištu. Ali što će vam sve to zlato? Da bi bili sretni? Da bi kontrolirali svoju sudbinu? Ali pogledajte bogate – jesu li sretni? Nisu. Oni se boje sve više, jer što su bogatiji imaju više za izgubiti. Strah nije sreća, zar ne? Obično se smatra da bogati mogu sve kupiti – uključujući zdravlje. Možete platiti skupe operacije i lijekove. Ali ako pozitivno mislite i živite, tada se uopće nećete tako teško razboliti da vam te operacije ili lijekovi trebaju! Samo treba pozitivno misliti. Čak i onkolozi kažu da je za ozdravljenje od raka potrebno biti optimist, tj. pozitivno misliti. To znači da se bez moći pozitivnog mišljenja ne može ozdraviti ni da se skupe najskuplji lijekovi. I bogati umiru, zar ne? Ali nažalost ne često i sretni. Kaže se da cigarete štete zdravlju, ali postoje ljudi koji puše cijeli život i dožive stotu. Kako to? Da li to znači da ne postoji korelacija između pušenja i zdravlja? Je li moguće da cigarete nekad nisu ubijala, a danas ubijaju, jer smo stvorili takvo mišljenje o njima? I ako postoje stvarno čvrsti dokazi da su štetne, zašto se na nji samo povećavaju porezi? Zašto se ne zabrani proizvodnja i prodaja cigareta? Isto vrijedi i za druge trendove. Zar nije moguće da je mobitel štetniji za zdravlje od cigareta? Naime, mobiteli zrače mikrovalove, a oni se induciraju na mozgu. To je dodatna energija za koju tijelo nije stvoreno? To su i elektromagnetski valovi, koje tvore svijet oko nas. Zar se samim tim ne utječe i na svemir i na našu svijet i na nas same? Je li to štetno?

Dakle, cijeli svemir je povezan, energija je sve, a mislima možemo utjecati na sebe – ali i na okolinu. Zar nas to ne čini svemogućim bogovima? Da li je moguće da boga tražimo u nebu kao neko nadnaravno biće, a da zapravo trebamo tražiti u sebi? Ako mislima utječemo na počela svemira, tada smo svi mi jedno – bog. I tada smo svi njego dio i on je u nama. Zar to ne povezuje znanstveni pogled na svijet i vjerovanje u boga ili u to da smo nešto posebno. U biti, cijeli svemir je možda samo jedna – misao. Misao da postojimo: mislim – dakle, jesam. Iz te misli proističe sve ostalo, cijeli svemir. a svemir se oblikuje prema mislima živih bića. Primjer kolektivne svijeti može se primjetiti često i u ljudi i u životinja. Npr. gradske mačke prelaze cestu sve češće preko pješačkog prijelaza. Griju se kod motora automobila. Kada neko mlado društvo otkrije neko mjesto za izlazak ili neki tajni parking, počne se na tom mjestu pojavljivati sve više ljudi – i sve ih više otkriva to mjesto.

Ljudska kolektivna svijest često je naglo napredovala. Kao da svakim korakom sve više otvaramo um prema onome što se kolokvijalno naziva višim dimenzijama. Da li su one i fizički stvarne? Možda jesu – možda nisu. Današnje teorije ujedinjenja pričaju o tome da ima više od dvadeset dimenzija, ali su kolabrirale i manje su od radijusa protona. Da li u njima može biti misli? Vjerojatno samo misao i energija postoje na tim višim razinama. Otvrajući svoj um i srce, otvaramo se prema višim dimenzijama i bližimo se spoznaji o svemiru, ali i nama samima. Koja je naša uloga u svemiru? Zašto smo ovdje? Postoji li još inteligentnih i svijesnih bića osim nas? Svakim novim otvaranjem, svakim širenjem ljudske svijesti, sve smo bliže pravim odgovorima. Zašto smo tu i zašto svemir uopće postoji? Jer je svemir misao, a misao je energija nastala kvantnom fluktuacijom iz ničega. Kako će svemir završiti i hoće li imati kraja? To ovisi o misli. Naravno, otvara se i pitanje vremena. Ako smo svi samo valovi, odnosno samo vid energije ili titranja – da li postoji vrijeme? Naime, za čestice koje se gibaju brzinom svjetlosti, a to se zna još od Einsteina, vrijeme ne teče. A kako smo sastavljeni od valova, onda i za nas vrijeme ne teče. Točnije, vrijeme ne postoji. To je samo koncept naše svijesti. Da li možemo utjecati na budućnost i na svoju sudbinu? Naravno, ako vrijeme ne postoji, ne postoji ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost. Sudbina je spoznaja i neprestano usavršavanje. Trenutno je naš pogled na svijet zatvoren u tri dimenzije prostora. Mnogi govore o 2012. godini kao sudbonosnoj. Neki izvori govore da Zemljino magnetsko polje slabi i da će nestati tada. Da će se onda Zemlja početi vrtiti u suprotnom smjeru te da će se sjever i jug zamjeniti. To će utjecati na čovječanstvo i na sav život na Zemlji. Naravno, preko promjena u magnetskom polju Zemlje, koje onda elektromagnetizmom dolazi do mozga. Navodno će biti velikih katastrofa. Međutim, jedino što je bitno je promjena ljudske svijesti zbog djelovanja Sunca preko njegovog i Zemljinog magnetskog polja. Ako pozitivno mislimo, ništa se ozbiljno neće dogoditi. Samo nas se ne smije preplašiti nekom proizvedenom masovnom histerijom. Sjetite se da smo mi svemoćni – utječemo na materiju energijom misli.

 

Religija i današnja službena znanost su dvije strane iste medalje. Medalja služi porobljavanju ljudskog uma. Religija i znanost nisu u suprotnosti – one su isto. Oni koji ne žele vjerovati u nadprirodno svemoćno biće, vjeruju u moć matematike i tzv. razuma, koji može sve objasniti. Ako ste religiozni, ne smijete propitivati postulate religije. A cilj je da vas se zarobi strahom. Strahom od osvete svemoćnog bića nakon smrti. Živite pokorno slušajući vladare kako vas to biće ne bi kaznilo! S druge, pak, strane, ako u to ne vjerujete – ostaje vam znanost. A i ona vas isto straši: vi ste ništa! Samo zboj kemijskih reakcija. Kad umrete, nema ničega. I ne možete utjecati na budućnost ili sadašnjost, nego se trebate pomiriti sa prirodnim tijekom stvari. Ako umrete, više vas nema – opet strah od smrti i da više ništa nakon vas neće ostati – samo ništavilo. Ako ste religiozni, morate se pokoravati religijskim dogmama. Ako vjerujete u znanost, postoje znanstvene dogme koje se moraju poštovati inače ćete biti diskreditirani i ismijani. U svakom slučaju, morate ograničiti i zatvoriti svoj um u neku čahuru. Um vam nije slobodan, nego ograničen na neku dogmu. I znanost i crkva imaju granična pitanja kojima se ne smijete baviti ukoliko ne želite biti napadnuti. Zašto vas sve religije pripremaju za smrt – a ne za život? Zato što utjelovljuju negativnu energiju i strahom vas zatvaraju u vašu čahuru.

Ali ta ista znanost u tehnologijskim rješenjima priznaje da možete utjecati na okoliku i ona na vas. Naime, živci su vodiči, a oko njih se javlja elektromagnetsko polje kad teče struja. Tok struje nastaje procesom mišljenja, a prenosi se kemijski. Znači, da svi judi odašilju elektromagnetsko zračenje. A i nonstop smo izloženi djelovanju raznih zračenja koje prolaze kroz zidove, kao radio i mobitel signali. Fizika kaže da valovi mogu međudjelovati. A to u biti i znači da ako imamo takav proces mišljenja s kojim postižemo frekvenciju nekog vala, možemo na njega utjecati. A može biti i obrnuto. Možemo zamisliti tajni radio odašiljač namješten na frekvencije ljudskog mozga s pomoću kojeg vlasnik može modulirati naše misli ili osjećaje.

 

Odavno je poznato da materija ima valnu duljinu.  To je izraženo čuvenom de Broglievom relacijom.  Fizičari je interpretiraju tako da kažu da je materijalnoj čestici pridružen val.  Međutim, što ako je to kriva interpretcija?  Što ako je to matematički izražaj stvarnosti samo je mi ne želimo prihvatiti, jer smo previše zaokupljeni materijalnim stvarima.  Ako vrijedi teorija ujedinjenja tada to znači da je sve oko nas, ne samo živa bića, ne samo Zemlja, nego cijeli svemir samo energija, tj. val.  Točnije, mješavina puno valova koji međudjeluju.  Brzina širenja valova je brzina svjetlosti, a po Einsteinu pri toj brzini vrijeme ne teče.  To znači da prošlost, sadašnjost i budućnost ne postoje onakve kakvim ih mi poimamo – one su jedno. Vrijeme ne teče, vrijeme ne postoji.  Stoga i ne možemo umrijeti, nego smo vječni te ne bi trebao postojati strah od smrti – jer ona ne postoji.  Jedan od najvećih ljudskih strahova je strah za budućnost: zato se štedi, odvaja za životna osiguranja, daje doprinose iz plaća za mirovinske fondove, zato se bojimo gubitka radnog mjesta, itd.  Ako budućnost ne postoji, kao niti sadašnjost niti prošlost, ako ljudi shvate da je strijela vremena samo u njihovim glavama, onda se oslobađaju najvećeg straha.  Postajemo slobodniji.  Zašto nije ovakva službena interpretacija znanosti?  Jer onima koji stvarno vladaju svijetom nije u interesu da imaju milijarde slobodnih umova.  Ljude treba strašiti da bi bili zatvoreni u svojoj ljušturi kako ne bi smetali planovima velikih, kako bi bili pokorni robovi – sluge kapitala, roba na tržištu rada – a ne ljudi, slobodna, misleća, svemoćna bića.  Zašto svemoćna?  Razmislite...  Oko vodiča kojim teče električna struja svara se elektromagnetsko polje.  A to je val.  Ako se cijeli svemir sastoji od valova, to znači da svojim mislima mijenjamo valove u svojoj okolini.  Kako se valovi mogu širiti u beskonačno (samo im slabi amplituda), to znači da sa svojim procesom mišljenja utječemo na cijeli svemir – u mnjoj ili većoj mjeri, ovisno o udaljenosti.  Kad bi svi ljudi na svijetu mislili na sreću i dobro, a da to ne znači suprotno u odnosu jednih spram drugih, cijela planeta bi bila sretna i cijelo čovječanstvo bi bilo sretno, vladao bi mir i blagostanje i ne bi bilo potrebe za oružjem, drugama, alkoholom i drugim štetnim tvarima – jer njih uzimamo onda kad za to imamo potrebu.  A potrebu imamo kad smo puni negativne energije zbog našeg nezadovoljstva. 

 

Fenomen "tik do smrti" ukazuje na ono na što je ovdje ukazano: sve je energija, pa i mi. Kako se energija ne može niti uništiti niti stvoriti, sasvim je logično da energija koja pretstavlja nas, tj. naš život, ne može nestati s nečim što se zove "smrt", nego se samo transformira iz jednog oblika u drugi. U biti se prelazi u više stanje svijesti. Neki su za to spremni, a neki nisu i to stvara probleme u prilagodbi. Oni koji nisu spremni nastoje uspostaviti kontakt s onim što su prije poznavali, tzv. "stvarnim svijetom". Kako kapitalizam ne shvaća ljude, ali  ni svijet, kao međuovisne dijelove cjeline svemira, sve je više ljudi ne pripremljeno za takav prijelaz na drugu razinu svijesti. Ljudi nisu pripremljeni pa to percepiraju prema svojim uvjerenjima (npr. netko ih zove, vide umrlu rodbinu, anđele, Budu i sl.), što ukazuje na koherentnost valova s drugim ljudima istog uvjerenja. Ono s čim se svi slažu je osjećaj olakšanja, nestanka briga, ugode – a to je zato što se u tom stanju shvaća da je sve našto smo navikli nevažno – novac je nevažan, materijalne stvari su nevažne i dr.

 

Snaga molitve

Mnogi filozofi, učenjaci, svećenici i intelektualci nalazili su se pred dilemom treba li dokazivati postojanje boga, postoji li on/ona/ono i kako to dokazati. Problem je u tome što se ne shvaća značenje boga. Naime, bog je energija. Energije nastaje titranejm superstruna i oblikuje cjelokupnu materiju. To znači da je sve živo i neživo dio boga. Stoga fizičari znaju reći da je bog priroda, iako u se to može uvjetno reći s obzirom na širinu (ne priroda ekosustava Zemlje, nego cijeli svemir). Naravno, to je pojednostavljenje, jer bi to značilo da je priroda nastala zbog nekih univerzalnih zakona, a onda bi se postavilo pitanje tko je zadao te univerzalne zakone. Postoji i antropološko načelo, tj. svemir ne bi postojao da nema nekoga tko će ga gledati, ne bi imao smisla bez inteligentnih bića. Te dvije tvrdnje mogu se povezati ako se spozna što je zapravo bog. Ako se uzme u obzir da sva materija nastaje iz titranja superstruna, što je u biti energija, tada je cijeli svemir samo džungla valova energije. Drugim riječima, ono što vidimo nije stvarno, jer materijalni svijet nije stvaran. To je poznato kao hologramski svemir, jer u biti svemir djeluje kao hologram. Kako valovi interferiraju, nastaje materijalna stvarnost. Valovi mogu interferirati na različite načine, a kako se šire u beskonačnost, to znači da svaki val utječe na cjelokupnost svemira. Stoga stanje svega živog i neživog utječe na cijeli svemir. Odnosno, cijeli svemir je međuzavisan. Bit molive u crkvi nije molitva nekom mitološkom biću, nego usmjeravanje tih valova s ciljem postizanja koherentnosti valova kako bi se postigla izmjena stanja svemira u cilju molitve. Danas se, nažalost, to ne postiže zato što svećenici više ne shvaćaju moć molitve u pravom izdanju, nego samo doslovno. Ne može se postići koherentnost valov i promijeniti svijet na bolje, ako jedan "vjernik" moli za novac, drugi za zravlje, treći protiv svog neprijatelja, itd. Svi bi trebali moliti jedno te isto sa spoznajom da s molitvom stvarno mogu promijeniti svijet, a ne na način na koji se to danas izvodi bez ikakve veze, jer ni vjernici nisu educirani o biti molitve. Kada molitvom nastanu koherentni valovi, dolazi do promjene stanja svemira i stječe se dojam da je bog uslišao molitvu. U biti smo svi mi dijelovi boga i sami sebi koherentnošću uslišavamo molitvu. Ali zato je potrebna zdrava vjera, a ne današnja u kojoj nitko ne shvaća bit nego se u crkvu ide kao u izlazak, jer je to tako u modi, a ne iz istinske vjere.

 

 

Osvrt na ukidanje novca

Postoje danas razni pokretni (npr. Zeitgeist) koji smatraju da novac treba ukinuti, jer stvara korupciju, zajedno s monetarnim sustavom koji danas vlada svijetom s ciljem što većeg profita. Ljudi su robovi kapitala. Takvi pokretni govore o tome da se treba prestati raditi i da sve trebaju u izobilju besplatno proizvoditi strojevi. Ali svijet nije moguće ujediniti na takvom projektu. Uvijek će postojati države koje to neće prihvatiti zbog čega će trebati novac za razmjenu s njima. Pitanje je kako bi se neke države odrekle svojih sirovina naizgled besplatno. Zašto bi seljaci proizvodili hranu besplatno, itd? Nikad cijela populacija neće biti toliko prosvjetljena i produhovljena. Neke jednostavno izobrazba i duhovnost ne zanima. Također bi trebalo omogućiti ljudima da ne izgube sve što su mukotrpno stvarali i uštedjeli i stekli cijelog dosadašnjeg života. Stoga je potrebno naći omjer između takvih idealističkih pokreta i monetarno-potrošačkog društva kakvo imamo danas. Npr. ljudi bi se bavili umjestnošću, obrazovanjem, znanošću, istraživanjiima svemira, razmišljanjem, filozofijom, nadzorom, razvojem i programiranjem strojeva koji bi sve proizvodili u izobilju (Sam razvoj strojeva je upitan, jer vodi prema umjetnoj inteligenciji. Zašto ta umjetna inteligencija ne bi htjela uništiti biološki život. A ako je sve pod nadzorom strojeva, lako bi nas sve istrijebili.). Ljudi bi mogli na određeno vrijeme unajmiti besplatno što god požele (jahtu, skupi auto, vilu, itd), ali ne i dobiti u vlasništvo. Za svoj rad bi dobijali plaću, ali bi se sva dobit poduzeća u državnom i javnom vlasništvu dijelila na sve stanovnike. Tako npr. za Hrvatsku, ako bi sva dobit bila 4,5 milijuna kuna, svako bi dobio kunu. Ali! Ako bi dobit bila 450 milijardi kuna, svatko bi imao 100000 kn godišnje, što je sasvim dovoljno za sve životne potrebe – a većina bi ljudi razmišljala, produhovljavala se i bila slobodna uživati u životu. Ljudi koji bi održavali takvo društvo, dobijali bi plaću i imali nešto više od ostalih. Novac ne bi bio roba, nego samo sredstvo razmjene dobara. Umjesto da nosite vreću krumpira, ponesete novac za razmjenit nešto što vam treba. Inflacija ne bi smjela postojati, kao ni kamate, jer cilj je služiti ljudima, a ne ih financijski porobiti ili zarađivati profit (osim za cjelokupno društvo).

 

Indigo djeca

To su djeca s višom razinom svijesti od postojećih starijih generacija. Ona teže duhovnosti i smanjenog su interesa za materijalni svijet. Ako su im roditelji ne-idnigo generacije, teško se s njima snalaze, jer indigo generacije vide povezanosti u svijetu i uzročno-posljedečine veze koje starije generacije ne vide. Kad indigo djeca dobiju svoju djecu, to je 2. generacija indigo djece. Oni su još produhovljeniji. Indigo djeca osjećaju ljude koji imaju višu razinu svijesti te se s njima ponašaju opreznije i s više obzira, nego sa starijim generacijama. Posljedica podizanja razine svijeti je bunt mladih koji se protive materijalizmu danas prisutnom u svijetu: Greenpeace, zeleni pokreti, antiglobalistički pokreti, pokretni protiv neoliberalizma, pokretni za dostupno i besplatno znanje, "anarhisti" (izravna demokracija, koja uklanja odvojenu političku elitu i izravno služi narodu ugrožava jedino političku elitu, a ne narod, jer se svačij glas računa o svakom pitanju), itd – sve su to posljedice više razine svijesti. Zbog toga nastaju demonstracije koje u biti teže boljem društvu. Njima se suprostavljaju ljudi niže razine svijesti, koji su se domogli moći u prijašnjim vremenima i žele je održati po svaku cijenu ne shvaćajući da se evolucija ne može zaustaviti – to je najjača i temeljna sila svemira i odnosi se na živo i neživo. Ono što je problem je ako takve generacije ne shvate da treba naći optimum između duhovnog i materijalnog: ne treba zaboraviti da su najveće ideje nastajale onda kada su kreatori bili oslobođeni materijalnih problema, tj. kad su bili dovoljno situirani da se mogu baviti višim stvarima kao što je znanost, filozofija, umjetnost, itd. Čovjek mora biti materijalno neovisan da bi mogao napredovati duhovno, tj. duhovno i materiajlno međudjeluju ostvarujući sinergiju. Pod materijalno situiranim ne podrazumijeva se imati skupo auto, nego imati dovoljno da se nema briga o egzistencijalnim problemima. Današnjim svjetskim bogatstvom to se može omogućiti svim ljudima ako se bogatstvo pravilno preraspodjeli, čemu se bogati odupiru. Takva preraspodjela vodi prema komunizmu, koji je dobio krivu konotaciju zbog toga što u vrijeme socijalističkih revolucija nije bila razvijena svijest ljudi kao što je u indigo djece. Zbog toga i nije uspio. Komunizam bi trebao obezbjediti da svatko radi kako najbolje zna, a da svi imaju sve što im treba (hranu, odjeću, krov nad glavom, novac za kulturne i druge potrebe, itd). To znači da bi država trebala obezbjediti da svaka jedinka društva ima svoj privatan stan ili kuću, posao i novac s kojim može pristojno živjeti. Treba povećati plaćeni godišnji odmor i samnjiti profite kompanija na račun povećanja plaća te skratiti radni dan i tjedan kako bi čovjek imao vremena duhovno napredovati, a ne biti roba na tržištu rada. Jer, isto kao što znanje ne smije biti roba – tako ni čovjek nije roba!

 

 

ZANIMLJVI LINKOVI:

 

KAMO IDE ČOVJEČANSTVO?

O MAČKAMA, VIRUSIMA, KNJIŽEVNOSTI I KOLEKTIVNOJ SVIJESTI

POTROŠAČKO DRUŠTVO - esej o društvu, medijima i umjetnosti, sadašnjosti i budućnosti

SAŽIMANJE VREMENA

PLIJEN, EVOLUCIJA I STROJEVI

 

 

 

Što je cilj obrazovanja?

 

Pravi ciljevi obrazovanja trebaju biti:

1.      Naučiti učenike/studente kritičnom razmišljanju.

2.      Naučiti učenike/studente razliku između nevažnih i važnih informacija/podataka.

3.      Naučiti razliku između podataka, informacija i spoznaje,

Gornji ciljevi se ne postižu „prilagođavanjem tržištu rada“ (to se može obično postići kratkim tečajem, a ne školom), a niti „Bolonjom“ (gdje se stvara industrijski proizvod, a diplome štancaju na pokretnoj traci bez prave vrijednosti kao nekada).